preload preload preload

Osvrt na Dugave Open 2008 by Vlado Karagić, državni šahovski sudac

December 26th, 2008

Kada na jednom relativno malom i prometno dobro povezanom prostoru postoji toliko osnovnih škola, onda je to izuzetna pogodnost za športske animatore i entuzijaste svih vrsta. Imati praktički na dlanu tisuće učenika, znači biti blizu pravom malom rudniku talenata. Treba ih samo privući, prepoznati i dati im priliku da se izraze. Po nekim statistikama, većina nadarene djece nije posve sigurna u izboru izvannastavnih, izvanškolskih i športskih aktivnosti, pa onda eksperimentiraju i tragaju, poneki i preveliki broj puta. Kada neki karizmatični voditelj, iskreno vjeruje u ono čime se bavi, ne posustajući pred preprekama i ne cjepidlačeći s formalnostima, sva je prilika da će privući nekolicinu takve djece, a sve dalje je povijest. Dalo bi se raspravljati je li produktivnije krenuti „odozgo“, pa s nekoliko potpisa i povelja između ministarstava i nacionalnih športskih saveza, pokrenuti preporod neke aktivnosti, ili stvari bolje i ljepše krenu „iznutra“ kad neki djelatnici škole poklone djeci svoje slobodno vrijeme, maštu, energiju i znanje. Kopka me pri tom pitanje, što bi se uopće dogodilo kada bi netko sutra naredio uvođenje dodatnog športskog predmeta u sve škole? Zamislite procvat gimnastike, atletike, rukometa, plivanja, šaha kakav bi nastupio nakon toga. Naravno, u začaranom krugu opterećenja i rasterećenja, nacionalnog obrazovnog standarda i situacije na terenu, u principu nam se događa možda 12-15% dobrih stvari ili lijepih športskih priča. Većina djece ostanu statisti, samo na korak od športskih programa, naoko dostupnih svima.

Zato je priča ili primjer kontroverznog profesora Željka Brdala, još zanimljivija, jer on prkoseći svemu što ga sputava (ponajprije svom invaliditetu) okuplja desetke djece „sada i ovdje“ ne čekajući neki sretni naputak iz kabineta gospodina ministra ili spasonosni saborski amandman, da se „masovnije krene“ raditi s mladima. Ni jedna kategorija stanovništva nije toliko spominjana, hvaljena ili osporavana, poput mladih, ni u koga se nisu toliko zaklinjali još od doba radnih akcija, sletova i velikih vođa, pa do danas. A svaka mladost donosi nešto novo, posrćući i posustajući u mijenjanju svijeta, mireći se i prihvaćajući ono što je neizbježno. Profesor Brdal odlučio je u svojoj školi dati priliku mladima da se šahovski izraze, a kroz to da komuniciraju, organiziraju, fotografiraju, kreiraju, zapažaju i otkrivaju sebe i svijet oko sebe. Kada je u tome uspio, odlučio je prenijeti taj plamen na škole oko sebe, na susjedne kvartove i oživjeti jedan drugačiji šahovski Novi Zagreb, iz kog bi, da mu samo malo pomognu „čarobnjaci i svećenstvo igre“, mogle niknuti brojne pobjedničke generacije i šahovska bajka poput one profesora Jurkovića iz Ravne Gore. Kada nešto započneš, važno je vjerovati i ustrajati, pa se onda dadu pomaknuti i planine. Kod nas je nemoguće pronaći 3 čovjeka koji bi zdušno podržali i prihvatili nečiji osobni športski projekt. Zato je svatko tko nešto pokušava, počesto usamljen, čudan, sumnjiv, osporavan, proglašen fanatikom, diletantom ili čime sve ne. Profesor Brdal, u jednom je svakako uspio: postići nepodijeljenu naklonost djece i roditelja, a onda i podijeliti šahovsku javnost kakav nam šah u školama danas treba. Kako nisam kompetentan da među svojim suvremenicima hvalim i izdvajam one najvrjednije, ili kudim i kritiziram neke druge, skloniji sam predložiti desetljetni moratorij na prijepore o „likovima i djelima“, pa prepustiti rezultatima, vremenu i mladim ljudima da kroz svoj šahovski i ljudski izražaj, obasjaju svijet nečem novim. Tu će se negdje objaviti i sama objektivna istina, tko je koliko učinio, žrtvovao i dao, za lijep, plemenit cilj. Eto, takvo pravo tražim za profesora Brdala i dvadesetak istinskih entuzijasta kakve Hrvatska danas ima. A sada o događaju… Čitajući raspis i pravilnik, malo mi je zapela za oko riječ „open“. Kako djeca s druge strane velike rijeke ne mogu nastupiti na njemu, možda bi primjerenija bila riječ „challenge“, ili neka od lijepih hrvatskih riječi za prvenstvo, natjecanje, sraz i sl. Netko bi zajedljiv u tome svakako mogao pronaći prigovor. S druge strane, za pohvaliti je temeljitost i dosljednost s kojom su upućeni pozivi školama Novog Zagreba. Pretpostavljam da ni jedna pri tom nije izostavljena.

Kako je prosinac u našim školama, osobito njegov predzadnji radni tjedan, prava mora poslova, zadataka i nestizanja, meni je termin opena bio krajnje nepovoljan, ali nisam imao srca odbiti profesora Željka, pa sam se ipak prihvatio suđenja. Dodatnu otegotnu okolnost predstavljao je naš školski sajam za čije sam pripreme morao potegnuti u Kutinu, jer nam je gospodin Šturlan kod ondašnjeg šahovskog kluba, velikodušno sredio posudbu velikog vrtnog šaha. Na mjesto događaja stigao sam 3 sata prerano, što se ipak pokazalo korisnim u sitnim detaljima priprema. Impresivna šahovska pozornica u predvorju I. OŠ Dugave, već se uvelike pripremala, profesor je poput rimskog vojskovođe izdavao posljednje zapovijedi domaru i ekipi volontera, šestaša, sedmaša i osmaša. Akustika tog prostora je izuzetna, a pod odmorima se onamo slijevala rijeka zvukova sa svih etaža lijepog objekta. Iako sam kao sudac sklon poštivati volju i viziju organizatora, slijedeći onu narodnu: “Veži konja gdje gazda kaže”, dopustio sam si ovaj put nekoliko sitnih prijedloga i revizija prvotne zamisli svog domaćina. To se ponajprije odnosilo na projekcijsko platno, smjer stolova za igru i administraciju turnira. Želio sam maksimalno pojednostaviti protok ljudi i informacija. Svi moji prijedlozi usvojeni su kao konstruktivni, što mi je znatno olakšalo zadatak. Djeca su na događaj pristizala u valovima, a simpatična mi je bila njihova razlika u dobi, jer bilo je tu i prvašića i osmaša. Ja sam usput sređivao liste s prijavama i unosio ekipe u program za suđenje. Prijavilo ih se 10, što je značilo da dolaze predstavnici 7 škola uz 3 ekipe domaćina. Da bih ispoštivao stavku pravilnika o “rejtingu opena”, dodijelio sam svakom učeniku rejting njegove škole.

Neke ekipe su došle s rezervama, a neke okrnjene odustajanjem igrača u posljednji tren. Među voditeljima sam odmah zapazio tajnika ŠK Zagreb, gospodina Nenada Froutha. Njegov dolazak dao je ovom događaju dodatnu „težinu“, a ja sam osobno priželjkivao da ću među nazočnima zapaziti i velemajstora Zlatka Klarića, kojeg iznimno cijenim i koji o šahu piše kompetentno i dubiozno, na način nepoznat većini današnjih komentatora i pisaca.

Dodaj komentar na "Osvrt na Dugave Open 2008 by Vlado Karagić, državni šahovski sudac"

You must be logged in to post a comment.