preload preload preload

Ekipno prvenstvo Osnovnih škola Republike Hrvatske 2009 – Šahovske dame

June 16th, 2009

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvoPo treći put u ovom stoljeću šahovske dame iz Dugava su ostvarile plasman na Državno prvenstvo. Nakon što je osvojeno drugo mjesto (iza OŠ Retkovec) na Ekipnom prvenstvu grada Zagreba za osnovne škole pristupilo se ispunjavanju papirnatih preduvjeta za sudjelovanje. Ovogodišnje Državno prvenstvo po prvi puta organizirao je Hrvatski školski športski savez kojem je trebalo poslati prijavu za natjecanje. Prvi korak bila je molba koju je I. OŠ Dugave poslala Hrvatskom školskom športskom savezu za pratnju našem voditelju i treneru profesoru Željku Brdalu. Prvi put je to bio Dean Sarapa, drugi put je to bio Pavao Vrbanec, a ove godine je profesor izabrao Luku Bačelića (6a). Molba je odobrena pa nam je profesor dogovorio liječnički pregled kod naše školske liječnice. Kada smo i to odradile poslana je prijava i počele smo odbrojavati dane do odlaska u Solaris – Šibenik. Kao i u prethodna dva navrata šah se pokazao prihvatljvijim športom jer smo mi svoje natjecanje odigrale bez dodatnih putovanja koja su imala ostali športovi.

I sat je otkucao zadnje sekunde nedjelje 10. svibnja 2009. godine, a tko se iz naše dugavske ekspedicije naspavao kao da je znao da će slijedećih dana biti pospan.

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvo

Ponedjeljak, 11. Svibanj, 2009. godine
Prema dogovoru mama Baraba i Čorluka otkotrljale su Luanu i Vitu, a tata Perica je prvo pokupio Maju, “bossa” i mene (Anamariu)te potom i profesora. Budući da su Luana i Vita na autobusni kolodvor zbog dostave brata na vlak stigle već oko 06:30 javile su nam na kojem je peronu naš autobus. Spremili smo stvari u prtljažnik i smjestili se na profesorov zahtjev tik do vrata, krovnog prozora i stolića što se tijekom vožnje pokazalo kao najbolje mjesto u autobusu.Vozač je sve putnike “umilnim” glasom zamolio da ne pretvaraju autobus u blagovaonicu, a tek što su se putnici zapitali kada će moći jesti autobus je stao i iz zvučnika se čulo “Stajanje 20 minuta”!!! Ideš, putovali smo čitavih 20-tak minuta!!!!!! Stali smo kod Lučkog na benzinskoj pumpi. Tko je još vidio da autobus prije polaska na put napuni rezervoar. Novo autoprijevozničko pravilo je da se putnike ukrca, vozi 20-tak minuta i potom im se odredi stanka od 20 minuta, a kako smo mi još jednom tijekom puta stali na 30 minuta ispada da smo stajali skoro čitav sat na putovanju koje brat bratu traje tri (3) sata. Nismo znali kaj ćemo od sebe pa smo bezveze išli na wc. Maja je prala ruke 13 minuta, potrošila je svu vodu. U busu nam je bilo jako vruće jer vozač nije htio otvoriti prozor. Od te vrućine Vita je poblesavila pa je počela smišljat čudnu rimu. Skompali smo se s dečkima iz Sigeta, među kojima je bio Jarčovov frend Ivan Janković. Ivan je ispitivao našeg profesora za metar ekipe iz naše škole, a zanimljvo je da je bio jako dobro upoznat sa učenicama naše škole. Uz našu i školu Trnsko u autobusu su još bile škole iz Sigeta, Zapruđa, Prečkog – sve u svemu odlična ekipa. Sljedeće nam je stajalište bio restoran Macola. Osim gužve i hrpe putnika vidjeli smo puno prepariranih medvjeda i dabrova koji su kartali belu.

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvo

Luka je kroz prozor busa vidio mjesto gdje mu živi baka. I konačno smo stigli. Šibensko-kninska županija, grad Šibenik, Šubićevac i na kraju Solaris. Po izlasku iz autobusa šahovske dame su se lagano sa stvarima uvalile u najdeblju hladovinu,a profesor i Luka su se uputili prema hotelu. Prvo su predali našu prijavu koordinatoru za šah kojim je uručio fascikl sa uputama i komplet majica. Problem sa muškim i ženskim bojama riješen je na Lukino zadovoljstvo. No pravi posao bio je u samom hotelu gdje se stvorio red za akreditacije i gdje smo dobili „doping anketu“ o kojoj će više riječi biti kroz dan-dva. Nakon akreditacija na kojima je na naš užas jasno pisalo I. OŠ Dugave – Sloboština profesor i Luka su stali u novi red – ovaj put za sobe. O tome koliko je to sve trajalo najboje govori Luanin poziv i pitanje: „Gdje ste? Kaj ste zapeli kao vlak u snijegu“!!!!

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvo

Nakon njihovog povratka krenuli smo prema hotelu „Niko“ u kojem smo dobili sobe. Prilikom ulaska u sam hotel Maja, njena kotrljajuća torba i Anamaria izvele su tzv. Dvostruki aksl Anamarie Pavlek. I gle slučajnosi, baš ispred cijele hrpe košarkaša. Kroz metar hodnika došli smo do naših soba s tim da su profesor i Luka bili u srednjoj sobi. Sobe su bile u prizemlju pa smo na balkonima imali „rešetke“ protiv Spajdermena, Betmena i onih menova kojih je ovdje kao što se kasnije moglo vidjeti bilo u izobilju. I stigla je prva sretna novost za našeg profesora u Majinoj rečenici da joj je izbila alergija na komarce ili nešto slično, ali bez brige ima ona ljekarnu za to. Prošetali smo se hotelom, a potom odradili slikanje. Profesor nas iz prve nije pustio na bazen, a i nakon našeg nažicavanja ostao je pri zabrani. No onda je ipak odlučio da se možemo okupati, ali se za svaki slučaj dokotrljao i on do bazena. Što zbog Martina što zbog Kreša.

Šahovske dame su se prepustile ljenčarenju nakon kupanca, a profesor i Luka su otišli na sastanak šahovskih voditelja sa kordinatorom radi dogovora i ždrijeba. Dok su oni sastančili nama je u želucima kruljilo a hrana je bila 5 metara od nas, ali je profesor odlučio da idemo na večeru u kompletu što se kasnije pokazalo boljom varijantom. Naime dok su oni završili prestala je gužvetina i mi smo se prepustili bogatom jelovniku i ubili u hrani na terasi. Naravno uz krik galeba – obrnuta personifikacija galeba u kamion koji istovaruje dvije-tri tone kamenja. Kao da ga nema dovoljno pa su ga još trebali dovoziti. Uslijedio je povratak u sobe i PFPZSODP tj. Psiho-fizička priprema za svečano otvaranje državnog prvenstva. Boss je lagano otišao pronaći naš autobus broj 20 tako da smo se bez velike frke gdje i što dokotljali do istog u kojem su bili smješteni svih šahisti i šahistice. Potom se formirala kolona autobusa koja se pod policijskom pratnjom dovezla do gata Vrulje gdje smo se iskrcali.

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvo

Tamo su nas dočekale mažuretkinje koje su nosile natpise pojedinih sportova radi lakšeg snalaženja, ali su se kolone tako izdužile i ispremiješale da smo na kraju stigli vjerovatno iza mažoretkinje atletike. No stigli smo na Trg Hrvatske Republike gdje je organizirano svečano otvaranje. No stigli smo i to je to. Teta voditeljica je, kako je kasnije čuo naš profesor dobila upalu jezika zbog čitanja svih športova i škola. Šteta što nije pročitala svih 1500-tinjak natjecatelja poimence, bilo bi efektnije. Uslijedila je himna, a po tko zna koji put našem je profesoru pao mrak na oči zbog pljeskanja nakon završetka himne. Potom nam se obratio predsjednik Hrvatskog školskog športskog saveza Franjo Arapović, ali smo usred govora dobili samo sliku bez tona – crkla tehnika. Po popravku predsjednik je zatražio pljesak za tehničare, a jedna naša dama je dodala da su tako dobri ne bi im tehnika crkla usred govora. Potom je nastupilo par ovih ili onih grupa među kojima i jedna za jogu, a za kraj otvaranja je nastupila klapa Maslina sa pjesmom od klape Intrade. Mi smo obrstili jednu slastičarnicu, a “boss” je sreo najboljeg prijatelja iz Grebaštice. Na žalost naših dama to nije bio Krešo! Ubrzo smo se svi razišli i krenuli prema busevima. U busu su Luana i Vita pjevale, a Maja na play back.

Potom smo se ubacili u xy sobu i „jezično izrešetali“ sve profsore i profesorice naše škole….
A sada ono zbog čega smo i došli na državno – šahovsko natjecanje!!!

Utorak, 12. Svibanj, 2009. godine
Zahvaljujući činjenici da su u našem hotelu bili smješteni isključivo natjecatelji i natjecateljice onih športova koji nisu morali putovati nigdje naše je buđenje počelo sa profesorovim kucanjem na vrata. Tog smo jutra također naučili da Luki nikada ne dajemo obavezu da nas budi pomoću mobitela. O čemu se zapravo radi odgovor je jednostavan. “Boss” je namjestio buđenje, ali je isključio zvuk. Nakon razbuđivanja krenuli smo na doručak koji se btw. počinjao posluživati od 06:30 sati.

Kao i jučerašnja večera i doručak je bio raznolik, ali svima nama će ostati u sječanju jer smo po prvi puta vidjeli kako su palačinke jeli naši preci neandertalci. Detalji poznati samo nazočnima na tom doručku. Najeli smo se i po izlasku iz restorana na terasi prisustvovali prigodnom otvaranju šahovskog dijela ovog državnog prvenstva. Laganom šetnjom smo se otkotrljali do hotela “Niko“ u kojem su se igrala šahovska natjecanja. Došli smo u dvoranu za igru, a kada smo našem profesoru rekli da nema prozora na uši mu je počela izlaziti para koja se pomiješala sa smradom ljepila kojim je zaljepljen novi novcati tepison u prostoriji.

“Ne možemo se sada preseljavati”: kraj citata!!!

No ni to nije sve. Uslijedila je odluka da se šahovske garniture i satovi po završetku određenog kola odnose što je sasvim razumljivo nepotrebno kompliciranje odigravanje pojedinih susreta. Ali na žalost niti to nije sve. Uprkos odluci da se iz prostorije maknu svi koji tam ne trebaju biti tijekom natjecanja po prostoriji su se vrtili i oni koji igraju i oni koji su završili svoje partije. Naravno da pogađate – bilo je šaptanja kojem smo sami svjedočili, a vjerovatno je bilo i kihanja, držanja noseva i svih ostalih “šaptajućih” trikova.Nakon odigranih tri kola pobrali smo svoje garniture i satove i krenuli na ručak. Jedan izgubljen i dva dobivena meča obečavali su dobar rezultat. Pri povratku obistinila se uzrečica tko drugome jamu kopa sam u nju upada. Naime Luana je pri ulasku u hotel upozorila Anamariu da nema potrebe za ponavljanjem predstave svečanog ulaska jer nema na vidiku niti jednog Kreše! A potom zamalo odignula prag na ulaznim vratima i izvela jedan “ručnomašuči” ulazak u hotel. Na žalost i ovaj je prošao bez ikakvog odaziva nekog Kreše. Osvježili smo se na kratko u sobama i krenuli na ručak. Rucak se posluživao u terminu od 13:00 do 15:00 sati (za ekipe koje nisu morale uzimati lunch pakete – mi smo srećom bili među njima).

ŠŠK Dugave - Državno šahovsko prvenstvo

Tijekom ručka bilo je zanimljivo gledati kako se pojedini gladni sudionici natjecanja zagledavaju u jedan naš tanjur koji je zapravo mogao poslužiti kao jelovnik. Naime na tom je tanjuru bilo cca šest (6) različitih menija. Poslije ručka okupali smo se u bazenu, a professor je navratio do suvenirnice kako bi izabrao plišanca za svoju šeficu. Osviježili smo se u sobama, uzeli garniture i satove i krenuli opet prema šahovskom poprištu ovog prvenstva. Budući da se uvjeti igranja nisu promijenili naš je professor na mobitel nazvao ni manje ni više nego predsjednika Hrvatskog školskog športskog saveza Franju Arapovića. Ukazao je na nedostatke prostorije I zamolio da promijeni okolnosti u korist 90-tak mladih šahista I šahistica. Nakon par minuta predsjednik je nazvao profesora i rekao da je potaknuo uključenje ventilacijskog sustava u prostoriji pa neka mu professor javi kako će se situacija dalje razvijati. Naravno da ste pogodili – ništa se nije promijenilo što zapravo znači da su učenici i učenice šahisti tog dana proveli sedam (7) sati u prostoriji bez dnevnog svjetla, bez doticaja svježeg zraka = jer je to prostorija bez prozora! Uz to smrad ljepila kojim je zaljepljen tepison u prostoriji je osim što je smrdio uspješno “drogirao” učenike I učenice. Možda su na to mislili autori anketnog upitnika o dopingu iako je ovdje riječ zapravo o “pasivnom” snifanju!!! I to da se tako organizira kada na izbor imate pet prostranih hotela! Profesor je poslao sms predsjedniku Arapoviću, ali ništa se nije promijenilo.

Za vrijeme trajanja mečeva naša je baza bio stol i par fotelja nakojem su dame koje su igrale profesoru analizirale svoje partije, a tu su se okupljale i curke iz OŠ Retkovec. Boss je intervijurao sve i svakog tko mu je naletio, ali prema njegovoj izjavi nije mu naletjela niti jedna Martina osim možda jedne. Dame su također izjavile da nisu vidjele Krešu, ali su zato Kreše vidjele njih…

Tijekom jednog od dosadnih čekanja rezultata imali smo priliku slušati jedan jako poučan dijalog između jedne voditeljice i hotelskog zaštitara. Ukratko: voditeljica je četvorici osamgodišnjaka rekla da je čekaju na xy mjestu dok ona ode po nešto u sobu, a oni su se zaputii u tri kilometra udaljen hotel na bazen. Kvaka je u tome da je samojedan od njih tzv. plutajuči plivač, a ostala trojica ne znaju plivati pa su ih zaštitari vadili iz bazena. Vračajući se prema hotelu šumskom stazom Boss je našao loptu koja mu je postala omiljena igračka. Večera se posluživala u terminu 19:00 do 21:00 sati.

Potom je professor sa kolegom Tomislavom Čolakićem (OŠ Dragutina Domjanića) otišao na domjenak za voditelje na terasu hotela Ivan. Mi smo išli van sa Omišankama (Leona, Hana, Martina) i curama iz Retkovca (Maja, Marina, Matea) i pričali u sobama do 00.30 h. Dok smo mi lagano pričali i zafrkavali se u sobi profesor je iznenadio dva Betmena koji su se penjali po mojoj i Majinoj sobi prema gornjim katovima uz riječi da probaju do sobe doćikroz vrata na hodniku nakon čega su odletjeli glavom bez obzira.

Srijeda, 13. Svibanj, 2009. godine
Nismo se zapravo ni okrenuli,a već je stigla srijeda – zadnji dan prvenstva. Profesor kaže da stojimo odlično, nismo zadnje već više bliže sredini tablice što je, ako tako ostane sjajan rezultat. No jutro je počelo sa zdravstvenim problemom tj. Luanu je počelo jako boljeti uho. Po dolasku u šahovsku dvoranu profesor je zatražio od šahovskog koordinatora da ga uputi gdje je medicinska pomoć koja prati natjecanje, a on ga je uputio na recepciji. Budući da se professor već bio obratio na recepciju, ali bezuspješno zamolo ga je da kontaktira nekog iznad sebe. Na to je on odgovorio da je kolo počelo, a da ne zna koga bi nazvao. Uvidjevši da od njega nema pomoći profesor je bez ustezanja uzeo mobitel i nazvao predsjednika Arapovića koji ga je spojio sa glavnim medicinarom. Tada smo saznali da su oni spremni na lomove koljena i ligamenata, ali da za ovakve stvari idemo u Info centar. Profesor i Luana su otišli, a ostatak ekipe, gdje se javila jš jedna bolesnica” kojoj je bilo jako zlo Anamaria, ostao je odigrati ta zadnja tri kola. U info centru smo ušli u klimatizirane prostorije u kojima je bilo jako uodno boraviti za razliku od prostorije u kojoj je 70 učenika i učenica igralo punih devet (9) sati u dva dana!

Nakon što su Luana i profesor pronašli info-pult utvrdii su da tamo nema nikoga,ali ih je recepcionarka uputila u prostoriju – gore navedena kao klimatizirana i ugodna za boravak. U info centru nema gospođe koju je preporučio glavni medicinar, ali, pomoć pruža gospođa uz pitanje: «Jeste li vi voditelj iz Dugava?“

Bila je to tajnica Hrvatskog školskog športskog saveza Tanja Drmić koja nam je pružila potrebnu pomoć – lekadol. Po povratku na šah voditelj OŠ Ante Kovačića Božidar Iveković također nam je dao lekadol pa smo tako imali i za popodnevni povratak u Zagreb. Za ovu srijedu se može reći da je bila obilježena zdravstvenim problemima Šahovske škole Dugave. U zadnjem kolu bod koji nas izvlači na 9. mjesto osvaja na 1. ploči Vita te uprkos porazu hvatamo 9. mjesto na ovogodišnjem državnom. Kada bolje razmislim misli da smo mogle biti sedme,ali mislim daje i naš profesor bio u pravu kada je rekao da nam cilj treba biti izbjegavanje zadnjeg mjesta. Naime, tijekom natjecanja i brbljanja sa ostalim učenicama saznale smo da su većinom profesionalne šahistice tj. Igraju i treniraju u klubovima dok u školama i nemaju nekog šahiranja. Čak i naše frendice iz Retkovca u školi nemaju ništa već treniraju u Domu športova. Naš je profesor rekao da smo mi super klapa, da nitkonema šilterica-kapa kao mi, a jedino smo mi imale majice. O tome kakva je naša Šahovska škola najbolje govore naše Internet stranice… I tako je završio natjecateljski dio ovog Prvenstva. I dok su se oko nas na sve strane muvali natjecatelji sa svojim torbama, koferima i sportskim rekvizitima mi smo lagano krenuli na ručak, a Boss je dobio dozvolu za posjet „rupi punoj morske vode“ na zadnje kupanje . Tijekom ručka naš je stol posjetio i „međimurski“ atletičar,ali je ostao bez traženog broja mobitela. Pri povratku profesor je u suvenirnici kupio šefici malog Kralja lavova. Usljedilo je spremanje torbi i kofera. Planirano je ukrcavanje u autobuse u 15:15 sati. I opet smo pod policijskom pratnjom krenuli prema dvorani na Baldekinu. U toj je dvorani svoje košarkaške korake započeo hrvatski košarkaški Mozart, najbolji hrvatski košarkaš svih vremena, legendarni i prerano preminuli Dražen Petrović. Autobusi su nas iskrcali ispred same dvorane, a potom smo se uspentrali preko hrpetine stepenica do ulaza u dvoranu. Za razliku od većine natjecatelja prvaci su se po izlasku iz busa lagano upućivali na drugi ulaz, vjerovatno bez ove hrpe stepenica. Smjestili smo se u gledalište,a ispred nas je sjedio „Spori“. Sve škole prvaci su uz najavu, muziku i vatromet pristizali na parket dvorane,a nakon što su se svi posložili počele su govorancije izaslanika, dogradonačelnika, predsjednika i drugih, a tu negdje su proglašavani i pobjednici po športovima. Usljedilo je i najavljivano iznenađenje – nastup Luke Nižetića. Potom je voditeljica istaknula sve koordinatore pa smo tada saznali da je šahovski koordinator bio Goran Grozdanić. Profesor ga je ovdje usmeno „pohvalio“ za glupost pri izboru prostorije bez prozora i besplatnim „nafiksavanjem“ svih sudionika šahovskog dijela natjecanja. Po završetku ceremonije zatvaranja krenuli smo pješaka prema autobusima koji su nas čekali na gatu vrulje. Prolazeći kroz tunel iznenadio nas je uzvik na temu Dugava… Nakon ukrcavanja zaputili smo se prema Zagrebu – 17:30. Kući smo se vraćale sa ekipnim državnim prvacima u košarci čijeg je trenera profesora Čedu majstorovića pohvalio naš profesor koa „tjelesnjaka“ koji podržava šah u svojoj školi. Na kolodvoru su nas dočekali mama Baraba I tata Bačelić te nas sve lagano dostavili našim kućama…

Autorica:
Anamaria Pavlek, 7b

Dodaj komentar na "Ekipno prvenstvo Osnovnih škola Republike Hrvatske 2009 – Šahovske dame"

You must be logged in to post a comment.