preload preload preload

Archive for February, 2010

Ekipno prvenstvo u šahu za osnovne škole grada Zagreba 2010. – polufinale

Saturday, February 13th, 2010

Kvalifikacije ekipnog prvenstva u šahu za osnovne škole grada Zagreba za 2010. godinu

Organizator(i) : Školski športski savez grada Zagreba
Direktor turnira : Brdal Željko, prof.
Glavni ili nadzorni sudac : Režek Siniša IA
Sudac : Portada Maroje NA, Obad Damir CCA
Grad : I OŠ Dugave, Školski prilaz b.b., Zagreb
Datum : 06.02.2010

Konačan poredak

Mjesto   Ekipa           Kapetan          Bod

1 OŠ Markuševec Božidar Harapin  23
2 OŠ Dragutin Domjanić Tomislav Čolakić  20
3 OŠ Ante Kovačića Božidar Iveković 18
4 OŠ Rudeš Željko Slavica 17
5 OŠ Bartola Kašića Sanja Linarić  16,5
6 I OŠ Dugave Željko Brdal 15,5
7 OŠ Horvati Suzana Delić 15
8 OŠ Vrbani Mladen Jeđud 15
9 OŠ Braće Radić Nenad Frouth 14,5
10 OŠ Medvedgrad Boris Simeoni 14,5
11 OŠ Izidora Kršnjavoga Božica Kalafatić 14
12 OŠ Mladost Utrine Erin Ramić 13
13 OŠ Augusta Cesarca Jan Zamostny 12,5
14 OŠ Frana Galovića Željko Brdal 12,5
15 OŠ Alojzija Stepinca Anto Lučić 11,5
16 OŠ Gustava Krkleca Danko Brajdić 11,5
17 OŠ Većeslava Holjevca Marko Ždravac 8

Download > Rezultati
Download > Poredak

Zadaćnice – ispovijest šahovske figure

Saturday, February 13th, 2010

Na prijedlog voditelja Šahovske škole Dugave profesorica Danuška Ružić je između ostalih tema za školsku zadaćnicu dala je ovogodišnjim osmašima i osmašicama i šah. Ako netko sumnja u mogućnosti šaha u HNOS-u onda je ovo najbolji dokaz u prilog tvrdnji širitelja školskog šahovskog virusa da se šah može uključiti redovnu nastavu.
Prepuštam Vas uživanju čitanja, čitamo se!

Širitelj školskog šahovskog virusa
Željko Brdal, prof.

Ispovijest jednog topa – Ema Ardalić
Napokon je došao i taj dan. Za ovu bitku sam se pripremao godinama. Najveća bitka od svih:bitka ljubavi. Boja moje momčadi bila je bijela. Poredali smo se jedan do drugoga,ja sam bio s vanjske strane,a preko puta mene su stajale crne prikaze. Svi odjeveni u crno izgledali su zastrašujuće;poput demona. Bitka je započela. Prvi potez je napravio crni pješak,a nakon toga je izašao bijeli pješak;moj prijatelj Roko i zaprijetio crnoj prikazi. Odigralo se još nekoliko poteza i došao je red na mene. Zadovoljno sam istupio sa svoga mjesta i porazio stasitog,crnog konja. Ponosno sam uzdigao glavu i strpljivo čekao svoj sljedeći potez. “-Tope,uništi lovca!”-zapovjedio mi je kralj. Krenuo sam u napad osjećajući veliku tremu. Došao sam do lovca i s velikim sam ga zadovoljstvom uništio. Igrači moje boje zadovoljno su me pogledavali. Svaki naš potez bio je spektakularan. Nemilosrdno smo ih pobijedili sa žarom u očima. Pobjedu smo proslavili obilnom večerom. U dogovoru s kraljem otvorio sam školu malih šahista u kojoj svaki dan mali šahisti marljivo uče i naporno rade da bi postali pobjednici baš kao moja bijela momčad.

Ispovijest šahovske figure – Hrvoje Maligec
Ja sam skakač. Svi me zovu „Levi konj“ – kad kralj nije u blizini. Proizveden sam u Mariboru. Od drva sam. Mi, drvene figurice, drske smo prema onim od plastike i pijeska. To nije lijepo od nas, ali… Prvo su moju ploču kupili da bude na partiji između Karpova i Kasparova. To mi je bila prva i najslavnija partija. Zatim me , odmah poslije partije kupio neki bogati Amerikanac – obožavatelj Karpova. Mene, damu i jednog lovca posebno je volio jer je nama Karpov zadao mat Kasparovu. Kod tog Amerikanca bilo je sve svaki dan isto – on ustane, dođe neki njegov prijatelj John i oni barem dva sata igraju, te nas nakon toga pospreme. U našoj kutiji razgovaramo, šalimo se, komentiramo partije velikih šahista, razvijamo strategije, tračamo… Jednog dana John je donio svoje šahovske figure – plastične. Usprkos tome što smo mrzili plastiku, sprijateljili smo se s tim figurama. Nakon tog dana, često su nam dolazile u posjet. Tako smo živjeli još nekoliko godina dok našem vlasniku nisu sve dionice propale. Da bi preživio, prodavao je svoje stvari pa tako i nas. Kupio nas je neki Europljanin, također obožavatelj Karpova. Živio je u Parizu, s kućom koja je imala jedan prozor na Eiffelov toranj. Baš je na taj prozor slagao svoje šahovske figure. Tako smo mogli pričati s pogledom na to čudo arhitekture. Francuz nas je vodio sa sobom po parkovima. Tamo smo svaki dan igrali s nekim drugim. Radili smo cijeli dan. Bilo je vrlo zabavno. Svakodnevno razgibavanje mnogo nam je pomagalo. Imali smo vrlo dobru strategiju. Bili smo pravi veterani. Crni lovac bio je pravi Cassanova. Zavodio je figure svih boja, veličina, materijala…
Nakon nekoliko godina svakodnevnog razgibavanja shvatili smo da nam prijeti smrt. Trulili smo. Jednog nas je dana vlasnik zakopao u svoj vrt da mu oplodimo biljke. Ionako smo se već počeli raspadati. Za dva dana ću istruliti. Zbogom!

Ispovijest šahovske figure – Karlo Weiser
Sat je počeo, trema postala jača no ikad. Ja, pješak, čekam svoj prvi potez, svoj put ka pobjedi ili propasti. ”e4,e5” vikale su ruke igrača. Ubrzo je pao crni skakač. Svi moji crni suigrači su zadrhtali. Vidio im se strah, osjećao se. Prošlo pet minuta, a već pola partije bilo gotovo. ”Pojeli na ekipu” viknuo je Đuro ( zbunjeni i bojažljivi crni skakač) i pobjegao natrag! Jedino moj susjed i ja smo stajali naprijed, drhtali od straha, držali pod okom tu bijelu damu koja je oblizivala prste. ”Dama a5” čulo se od igračevih ruku. Moj susjed je odmah znao što ga čeka. ”Dama h5” ruke su viknule. Moj susjed je pao. ”g-h5” ruke su viknule. Polagano, ali sigurno popapao sam tu damu do zadnjeg zalogaja. Svi su me suigrači slavili, ali je slavlje kratko trajalo. Bijeli lovac me sigurno naciljao, bio spreman dojuriti do – mene. Crni top j dobio naredbe da pojede tog lovca. To se ubrzo i dogodilo. Lovac je pao. Pješak preko puta mene se približio. I ja sam se približio režeći na njega. Bijeli pješak je skroz poludio i glavom bez obzira navalio prema meni. Bili smo jedan nasuprot drugog, ali ne zadugo. Onaj top-ubojica dojurio je i popapao mog zivčanog protivnika u roku dok si reko ‘keks’! Događaji koji su slijedili nisu nikako dobro izgledali za bijele. Top-ubojica još je pojeo par bijelih, ali i on ubrzo bio prisiljen na mirovinu – pojeli ga. ”h2” dobio sam naredbu da idem naprijed. Bijeli top me naciljao, spreman da puca, ali je inače, bojažljiv Đuro dao svoj život za mene. Sve mi je bilo jasno, krenuo sam prema h1. ”h1” stigle su naredbe. Čim sam stigao tamo, kao da sam stigao u raj. Sve je bilo bijelo, samo su se isticale četiri figure: dama, top, skakač i lovac. Odabrao sam damu i krenuo u nove ratne pobjede. Ubrzo sam viknuo bijelom kralju ”šah”! Kralj je zadrhtao i brže bolje pobjegao iza svog vjernog topa. Ja, ponosan, gutao sam figuru po figuru. Ubrzo sam sa svojim kolegom topom krenuo završiti ovu partiju. Stjerali smo kralja u kut, i prije no što se snašao, čuo je moj dovik:”šah-mat”!
Ostao sam poznata faca među kolegama. Kraj!

Ispovjest šahovske figure – Tonko Pale
Ja sam šahovska figura i to ne bilo koja figura. Ja sam veličanstveni kralj. Odigrao sam mnogo partija i odgonetnuo mnogo pitanja, otkrio nove strategije, proširio svoju viziju šahovske igre. Često sebe postavljam na mjesto velikog vojskovođe koji dirigira svojom vojskom i strategijom. Ja se zamišljam kao general Wellington kako pobjeđuje kod Waterloa. Svaka partija koju odigram smatram samo djelićem mog Waterloa, a Waterloa je za mene životna bitka. Uza sve te stvari koje znam samo jednu stvar ne mogu odgonetnuti. A to je mjesto gdje sam napravljen. Sve moje figure znaju odakle su, samo ja ne znam. Kaže mi žena (dama) da ne zamaram glavu, no moja tvdoglavost mi ne da mira. Znam gdje ja to mogu saznati, ali meni je to nemoguće vidjeti jer piše na podlozi koja je meni zalijepljena s donje strane. Također piše na kutiji od garniture gdje meni također nije dostupno vidjeti. Mislio sam, ako se namjerno izvrnem, netko će mi moći pročitati, ali žena mi je onda rekla: „Koji bu te vrag tada digel“? Bilo je i luđih ideja: da skačem gore dolje po ploči pa da se samo odlijepi, ali onda kako bi se vidjelo to pročitati u našoj mračnoj kutiji. Htio sam zapaliti lijepilo, ali odakle mi šibice i ko bi me ugasio. Nadao sam se da će vlasnik nešto promrmljati pa da ću onda nešto saznati, no on nije zaigrao šah godinama. I sada, nakon ove moje ispovjesti, ispada da sam stari odbačeni konj. Onda jednog dana nakon dugo godina ugledao sam svjetlo dana. Bili smo prašnjavi pa je po nekom logičkom razmišljanju bilo vrijeme za čišćenje. Očistio nas je i mislio sam da će nas sada pospremiti, ali okrenuo je ploču i pozvao nekog Igora. Kojeg Igora, velim si. Onda saznam da mu je to sin. Valjda je zbog njega zaboravio na nas. Rekao je:“Sine dođi da te naučim igrati šah. Prvo ga je učio slagati figure. Ali sin je otrgnuo ono ispod mene i dao ocu. Rekao je:“Puklo je“. Tada je tata sve to stavio na stol i napokon sam vidio:“Made in China“. Postavili su figure i krenuli igrati. Ja sam se ponovno osječao kao veliki general Wellington. No, što ja to sebi umišljam? Ja Wellington? Ja sam obični konj! Ma kakov konj? Ja sam magarac s velikim ušima i repom. Nisam tako mudar jer nisam mogao shvatiti ako su sve moje figure iz kine da sam i ja.