preload preload preload

Archive for the ‘Šah i film’ Category

Od građanskog odgoja do ovog filma

Friday, October 30th, 2009

Ivan DukićInterview sa voditeljem Građanskog odgoja u OŠ J.J.Strosmayer profesorom povijesti i geografije Ivanom Dukićem napravila je voditeljica školskog lista prof. Silvija Čurić.

Čurić: Možete li nam za početak reći nešto više o građanskom odgoju kao predmetu?
Dukić: Građanski odgoj je izborni predmet u nekim osnovnim školama gdje se uz upoznavanje s temeljnim ljudskim pravima uz to uči o demokraciji, parlamentarizmu, a kod učenika se razvija i građanska svijest. Radi se i na prihvaćanju različitosti uz suzbijanje predrasuda prema nacionalnim i ostalim manjinama,razlike po spolu.. Obilježavaju se i svi prigodni datumi vezani uz sve navedeno. Npr. Dan UN-a, Međunarodni dan djeteta, Svjetski dan Roma, Dan bijelog štapa…Mislim da nije posebno potrebno naglašavati koliko je značajna odgojna zadaća ovog predmeta, nažalost još nedovoljno zastupljenog u hrvatskim školama.

Čurić: Zašto ste izabrali baš film kao medij kroz kojeg će učenici učiti građanski odgoj?
Dukić: Zašto film? Zato jer su film i televizija, kao i računala primjerice, medij blizak učenicima i vrijedan izvor informacija. Stoga smo se odlučili snimiti intervju s nekime interesantnim čija se svakodnevica ne razlikuje bitno od svakodnevice drugih, osim utoliko što taj netko ulaže velike napore kako bi savladao svoj invaliditet i radio svoj svakodnevni posao s velikim žarom i entuzijazmom upravo poput ostalih “normalnih” ljudi.Mogli smo otići u Centre za odgoj i obrazovanje kao što su COO Slava Raškaj ili COO Vinko bek i tamo snimiti emisiju o učenicima s posebnim potrebama. No, interesantnije nam se činilo napraviti priču o nekome tko je iz jednog takvog centra uspio se izdići iznad svog invaliditeta i postati uspješan i priznat.

Čurić: Kako ste saznali za našeg profesora Brdala i zašto baš on?
Dukić: Kolegu Željka upoznao sam preko našeg rada u Školskoj knjizi gdje smo obojica ostvarili autorske radove u obliku udžbenika, a kada sam saznao da je član Hrvatskog saveza slijepih nisam mogao doći k sebi od divljenja što je sve on napravio, usprkos sudbini koja mu je oduzela tako važno osjetilo kao što je vid. Radi se o kvalitetnom nastavniku, voditelju šahovske škole, autoru udžbenika koji gotovo slijep radi u redovnoj školi. Kad sam svojim učenicima ispričao njegovu životnu priču,a posebno o nejgovim metodama rada, klinci su se zapalili i krenuli su u realizaciju filma.

Čurić: Možete li nam reći tko je sve sudjelovao u stvaranju ovog filma?
Dukić: Film su realizirali učenici 8. c: Marko Petir-Frkač, Ana Brcko, Nikolina Berta i Hiam Hamed. Film je snimio i montirao Stejpan Erić 20. svibnja 2004.

Čurić: Što je po Vama poruka ovog filma?
Dukić: Osim što u filmu kolega Željko objašnjava svoj način rada, o njemu su govorili i učenici, što je još vjerodostojnije. Poruka filma je vidljiva iz izjave kolege Željka:’Šanse da slijepi profesor se danas zaposli u redovnoj školi jednostavno ne postoje,a time a to jasno ukazuje na društvo puno predrasuda i skreće pozornost na položaj osoba sa invaliditetom!’

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=WCzCKjqUBus Intervju sa Ivan Dukić]

Mikronis kup 2008

Friday, October 30th, 2009

Utrine, Dugave, Travno…davno jednom zavukla su mi se ta imena u lelujavi svijet perifernog pamćenja iz pjesme Johnya Štulića. Tko ne dođe onamo i ne vidi izbliza, teško će pojmiti o čemu je pjevao. Novi Zagreb, najveći «novi grad» u Hrvata, grad preko rijeke što je duhom i vizurom izmaknuo mašti svojih graditelja. Zahvaljujući jednom šahovskom entuzijastu, što ga je zlosretna ljudska sudbina učinila Homerom u tijelu Cezara, Novi je Zagreb postao mjesto gdje se uči, slavi, igra i voli šah. Profesor Željko Brdal, mnogima poznatiji kao autor povijesnih udžbenika, pokrenuo je i nadahnuo rijedak i neobičan fenomen rada s mladima u nas, koji bi se s pravom mogao nazvati «Dugavska šahovska bajka». Upoznao sam ga slučajno, iako će zakleti sljedbenici teorije svrhovitih slučaja reći da čiste slučajnosti u našem svijetu nema, kad se sa ženskom šahovskom ekipom plasirao u finale državnog školskog natjecanja u Poreču 2005. «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu», uskliknuo je tada. Kakav velebni optimizam, čovjeka koji je praktički slijep. Sve moje predodžbe o slijepim ljudima što samuju na okrajcima događaja, blagujući obilja nezamjetna nama što koračamo u žurbama, obilja mirisa, zvukova i unutrašnjih boja, promijenile su se u hipu. Ovaj čovjek se nije mirio s novim poretkom stvari, u kome bi trebao uzmaknuti ili žalovati nad nesrećom što ga je snašla.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=QkbYcMDK-DY[/youtube]

Kao samouki trener iz provincije, srećući na natjecanjima nadarenu djecu iz Zagreba, uvijek sam se pitao kako to da ih sve do jednoga znam po imenu. Igrajući poneki meč u Domu športova, lako je bilo zamijetiti taj nesrazmjer između broja malih šahovskih šegrta i ogromne populacije osnovaca što je obitavala u metropoli. Šahovska masovnost, sa svime što ona donosi, bijaše i onda i sada našem glavnom gradu nepoznata pojava. Ima Zagreb Ivekoviće, malog Vučića, Greba, Blažeke i Petru Kruljac, ima Zagreb Vršeka, Starčevića i Rukavinu, Čupića, Majera i malog Meglića, (neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavio) ima i osvojenih titula i prvenstava i pehara, ali masovnosti nema. Nema je jer mu nedostaje ljudi kakav je profesor Brdal. Reći ćete, pa Zagreb ima ove godine prva dva mjesta u juniorskoj ligi! Da, ima ih, zahvaljujući obiteljskom fenomenu Ivekovića i udruživanju energije djece koju je svojedobno stvorila «Caissa», Ericsson i HAŠK. Uvijek će se naći 4 genijalca koja će popuniti 4 ploče najboljeg zagrebačkog kluba i ta će zg-repka lako osvojiti jedan od pehara. Ono o čemu govorim je da Zagrebu nedostaje šahovska piramida. Dvije tisuće solidnih početnika dalo bi 500 četvrtokategornika, 200 trećekategornika, 100 drugokategornika, 20 prvokategornika i 10 majstorskih kandidata i barem dvojicu extra-talenata kalibra Jurice Srbiša. Znate li kako bi tada izgledala juniorska prvenstva Zagreba?

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=YmuRmyP0sSc[/youtube]

Ako se pitate kojim pravom ja govorim o stvarima koje nadilaze moju maštu, znanje i utjecaj, reći ću ovako. U selu gdje nikad nije bilo šahovskog kluba osnovao sam klub za rad s mladima 2003. godine. 2007. smo ušli u 1. Juniorsku ligu. 2008. smo se popeli na pobjedničko postolje, kao 3. ekipa 1. lige. Škola u kojoj radim ima nešto više od 800 učenika, od čega ih je 30% doselilo sa Kosova. Djeca s kojom radim žive u selima i zaseocima kojih nema na kartama, pa ipak smo na školskim natjecanjima od 2005. do danas osvojili dva srebrna i jedan brončani pehar. Uspjeli smo u tome jer nas je na početku krenula stotina, jer smo voljeli i vjerovali u šah. Uspjeli smo jer smo imali malu piramidu masovnosti i vrašku upornost nadmetati se s najboljima. Nije mi namjera ovdje veličati ili do neba uznositi svoj rad, već reći Zagreb u školskom šahu sve manje postaje ozbiljna konkurencija. «Vratimo šah u škole», vapaj je koji sam čuo već nekoliko puta u raznim varijacijama. Profesor Brdal je u svoju školu vratio šah, potaknuvši i svoje susjede da učine isto. Ne tako davno zarekao sam se da neću pričati i polemizirati o šahu. Najbolji argumenti u carstvu tih vječitih prijepora su ljubav i rad. Odlučio sam šutjeti i raditi, održavati mali šahovski svjetionik na Bilogori gdje je već godinama bio samo mrak. Odlučio sam urediti mali šahovski hram i u njemu sačekivati nova i nova dječja lica. Odlučio sam u svemu biti na pomoći svim entuzijastima i prijateljima. One velike, reprezentativne domete treba prepustiti velemajstorima i čarobnjacima igre. U jednom velikom i uređenom svijetu svatko treba nastavati svoj dio piramide i činiti najbolje što može. Tako ja vidim sebe u svijetu čudesne igre.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=0n6ylE8aZew&feature=related[/youtube]

Ove godine me je profesor Brdal pozvao da sudim «Mikronis kup», otvoreno prvenstvo osnovnoškolaca Novoga Zagreba. Prihvatio sam taj poziv kao čast i izazov. Iskreno, bio sam znatiželjan vidjeti izbliza to malo šahovsko čudo. Isto tako, osjetio sam da se od mene očekuje da budem i nešto više od jednog državnog suca sa A-licencom. Čim sam dobio Pravilnik turnira, vidio sam da je dobro osmišljen i lijepo isplaniran u svim segmentima. Odabir Mikronisa kao pokrovitelja turnira bio je pun pogodak. Organizator je osigurao stotinjak predmetnih nagrada, 12 medalja i poklon za svakog sudionika. Svaki osvojeni bod jamčio je 1% popusta pri kupnji nekog iz bogate ponude mikronisovih proizvoda. U doba kada nam stalno trebaju informatičke komponente i oprema, to je bio pun pogodak. Sala za igru bila je više nego lijepa i prostrana, a ambijent je zračio nečim iz antičkog doba. Kad netko noć prije postavi i uredi dvoranu za 100 sudionika, u prostoru gdje se inače ne igra šah, onda tome svakako treba skinuti kapu. Nehotice sam u sebi usporedio Mikronis kup sa svojim Gospodarima mjeseca i vidio niz stvari koje zaslužuju pohvalu. U samoj organizaciji uz sveprisutnog profesora Brdala sudjelovale su profesorice Tubikanec i Čurić, školski domar Dalibor , spremačice teta Anđa i teta Marica i dvadesetak učenika. Sve je funkcioniralo kao dobro organizirani šahovski mravinjak. Osiguran je razglas, projektor, platno i sva potrebna informatička oprema. Prostor za okrjepu, sa nekoliko vrsta čokoladica i slastica, sokovima bio je blizu i dostupan svima. Noć prije događaja svi su podaci o sudionicima, uključujući i školu, razred i nadnevke rođenja bili dostupni već dan ranije, tako da nije bilo uobičajene gužve i nervoze kod unosa. Djeca iz Novog Zagreba, pristizala su puna vedrine, energije i temperamenta. Opazio sam neprocjenjivo bogatstvo različitosti među njima. Njihovi roditelji i djedovi došli su ovdje iz raznih zavičajnih sredina naše domovine i sve to uklopili u jedan novi identitet, sačuvavši neki svoj osobni pečat. U tome je tajna Novog Zagreba. Promatrajući velike crno-bijele slike njihovih branitelja i brigada iz Domovinskog rata, sa svih hrvatskih bojišnica – prošli su me trnci. Koliko je ovdje domoljublja, prkosa i ponosa. To doista treba vidjeti izbliza.

Na kraju se okupilo 72 igrača, među kojima je bilo šesnaest djevojčica, a najmlađa Stojanović Tea učenica je 1. razreda. Očekivao sam podosta nevolja s velikom grupom početnika, uporabom sata, poznavanjem pravila. Djeca su međutim, vrlo brzo pohvatala konce turnira, sjedanje na mjesto prema parovima s projekcijskog platna, namještanje sata i reklamaciju nepravilnosti. Začudo, bilo je veoma malo intervencija. Na svakom stolu bio je formular za prijavu rezultata sucima, što mi se u prvi mah učinilo nepotrebnim, ali su moja 2 mlada pomoćnika za računalom (pokazalo se da su odlični znalci swiss perfecta) lakoćom izlazila na kraj s njima. Kad sam već imao na raspolaganju razglas, iskoristio sam tu pogodnost da ih ohrabrim u njihovoj velikoj želji za uspjehom, za pobjedama i prvim medaljama. Osim nekolicine iskusnijih, većini je ovo bio prvi susret sa svijetom šahovskih turnira i želio sam da osjete svu njegovu magiju i da im ostane upamćen u što ljepšem svjetlu. Na kraju se dogodilo obostrano: taj šahovski događaj će i meni i njima ostati u najljepšem sjećanju.

Do proglašenja pobjednika došli smo kao u nekom snu. Umjesto da se nagrade trojica ili petorica, kako to obično biva na ovakvim turnirima, oko sudačkog stola stali su svi. Svaki sudionik je dobio diplomu, veliki plakat za uspomenu i privjesak sa šahovskom figuricom kao nagradicu. Mene je osobno dopala crna kraljica. Uz onih 12 medalja, pobjednici su dobili i torbe, zvučnike, miševe za računalo, usb-stickove i razne lijepo upakirane informatičke sitnice. Posljednji i pretposljednji igrač također su dobili predmetne nagrade, ali i pljesak, lijep veliki pljesak. Mikronis kup osvojio je Tomislav Ovčarić, učenik 6. razreda 1. OŠ Dugave. Profesor Brdal opisao ga je kao «talent koji želi raditi». Sretnog li trenera koji u zlatnom rudniku sretne mladosti pronađe takav nebrušeni dijamant. Kad je turnir završio, ekipa domaćina je zajedno s profesorom, domarom i dvjema profesoricama u ciglih pola sata spakovala garniture i satove, pospremila stolove i uklonila sve tragove da je ondje čitavo subotnje prijepodne boravilo stotinjak osoba. Polet koji su pri tom iskazali govorio je da im to nije bila osobita teškoća. Otišao sam tog dana iz Novog Zagreba pun dojmova i dugo ću pamtiti taj Mikronis kup, profesora Željka Brdala koji je zadnji napustio školu i polako prelazio cestu pridržavajući se za ruku jedne strpljive kolegice. To je primjer hrabrosti i energije, ovako koračati kroz život. Pitao sam se koliko bih ja učinio na njegovom mjestu, a on na mome i zastidio se čuvši u sebi odgovor.

ZANIMLJIVOSTI:
Iako smo odlučili blaže kazniti prvu zvonjavu mobitela, za vrijeme cijelog turnira djeci se nije oglasio ni jedan. Jedan dječak me pozvao upitavši smije li na tren zaustaviti sat jer je zaboravio javiti mami da je otišao na šah. Mario Stanić iz Ericssona bio je jedini igrač 1. A Kadetske lige centar. U početku turnira bio je pravi hit, jer se kao učenik 2. razreda probio na prve stolove među osmaše i sedmaše. Na turnir ga je doveo tata rekavši da ih je poslala učiteljica. Kad sam malca upitao je li čuo za poznatog nogometaša Maria Stanića, rekao je da nije. Na mnogima šahovskim satovima koje sam vidio ondje bila su nalijepljena raznobojna srca. Braća Marko i Milan Savić iz Trnskog osvojili su medalje u konkurenciji učenika od 1.-4. razreda. Dečki su blizanci, a u razgovoru s njihovom majkom saznao sam da treniraju u Domu športova. Nešto mi je reklo da zapamtim tu dvojicu dječaka. U njima bi mogli imati nasljednike šahovske braće Havaš. Domaćini iz 1. OŠ Dugave osvojili su svih 6 medalja u konkurenciji starijih dječaka i djevojčica. Zato su gosti iz Trnskog osvojili 3 medalje u konkurenciji mlađih dječaka i djevojčica, a jedna je otišla u OŠ Brezovica. Čak 50 igrača osvojilo je 3 ili više % popusta za kupnju mikronisovih proizvoda. Nešto mi govori da će Mikronis kup 2009. godine okupiti preko stotinu sudionika i oboriti sve rekorde masovnosti osnovnoškolskih natjecanja koje naš glavni grad ima u novije doba.

Vlado Karagić

Željko Brdal – Joker u Mlijunašu

Friday, October 30th, 2009

Željko htjela bih te nešto zamoliti. Moja kći Nevena nastupa u Milijunašu pa skupljamo jokere ili jockere. Bi li joj ti htio biti jocker ili joker jocer za povijest? Nema problema – odgovorio sam svojoj kolegici, profesorici hrvatskog jezika Jeleni Erak. I tako je to počelo. No kako se bližio dan snimanja emisije priznajem da sam postao sve nervozniji i nesigurniji u svoje znanje povijesti. Vremenska i prostorna širina povijesnih događanja jednostavno je prevelika, pa ačk i za profesora povijesti.

A sve mi je češće kroz glavu prolazila mogućnost da kao profesor povijesti ne znam odgovor na pitanje iz mog područja, područja za kojeg svi očekuju da ja znam sve.

Što mi je to trebalo? Osramoti ću se javno, pred širokim gledateljstvom, svi će me zezati s pitanjem:Kako to nisi znao? No što je tu je. Dan D je stigao. Ili bolje rečeno večer. Nazvala me djelatnica HRT i rekla da je moja igračica prošla najbrži prst i da u slijedećih pola sata očekujem poziv, mora sve biti tiho, javljam se nakon drugog zvona! Možda joj neće biti potrebno znanje iz povijesti? Ali telefon je zazvonio. Bio je Tarik, a ostalo je povijest.

Šah @ spotovi & filmovi

Saturday, November 15th, 2008

Naletjeli smo na neke video sadržaje na Youtube tipa spotovi, isječci iz filmova i td. u kojima se igra šah pa smo odlučili to prikazati u kategoriji “Šah i film” i “Šah i Madonna” vjerujući kako će Madonna i dalje nastaviti snimati šahovske spotove, možda ne sa Goranom Višnjićem kao u ovom spotu, ali nije ni bitno.

Madonna – The power of Goodbye

Luzhin Defence (Vladimir Nobakov)

Luzhin Vals

Luzhin Defence