Mikronis kup 2008
Utrine, Dugave, Travno…davno jednom zavukla su mi se ta imena u lelujavi svijet perifernog pamćenja iz pjesme Johnya Štulića. Tko ne dođe onamo i ne vidi izbliza, teško će pojmiti o čemu je pjevao. Novi Zagreb, najveći «novi grad» u Hrvata, grad preko rijeke što je duhom i vizurom izmaknuo mašti svojih graditelja. Zahvaljujući jednom šahovskom entuzijastu, što ga je zlosretna ljudska sudbina učinila Homerom u tijelu Cezara, Novi je Zagreb postao mjesto gdje se uči, slavi, igra i voli šah. Profesor Željko Brdal, mnogima poznatiji kao autor povijesnih udžbenika, pokrenuo je i nadahnuo rijedak i neobičan fenomen rada s mladima u nas, koji bi se s pravom mogao nazvati «Dugavska šahovska bajka». Upoznao sam ga slučajno, iako će zakleti sljedbenici teorije svrhovitih slučaja reći da čiste slučajnosti u našem svijetu nema, kad se sa ženskom šahovskom ekipom plasirao u finale državnog školskog natjecanja u Poreču 2005. «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu», uskliknuo je tada. Kakav velebni optimizam, čovjeka koji je praktički slijep. Sve moje predodžbe o slijepim ljudima što samuju na okrajcima događaja, blagujući obilja nezamjetna nama što koračamo u žurbama, obilja mirisa, zvukova i unutrašnjih boja, promijenile su se u hipu. Ovaj čovjek se nije mirio s novim poretkom stvari, u kome bi trebao uzmaknuti ili žalovati nad nesrećom što ga je snašla.
Kao samouki trener iz provincije, srećući na natjecanjima nadarenu djecu iz Zagreba, uvijek sam se pitao kako to da ih sve do jednoga znam po imenu. Igrajući poneki meč u Domu športova, lako je bilo zamijetiti taj nesrazmjer između broja malih šahovskih šegrta i ogromne populacije osnovaca što je obitavala u metropoli. Šahovska masovnost, sa svime što ona donosi, bijaše i onda i sada našem glavnom gradu nepoznata pojava. Ima Zagreb Ivekoviće, malog Vučića, Greba, Blažeke i Petru Kruljac, ima Zagreb Vršeka, Starčevića i Rukavinu, Čupića, Majera i malog Meglića, (neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavio) ima i osvojenih titula i prvenstava i pehara, ali masovnosti nema. Nema je jer mu nedostaje ljudi kakav je profesor Brdal. Reći ćete, pa Zagreb ima ove godine prva dva mjesta u juniorskoj ligi! Da, ima ih, zahvaljujući obiteljskom fenomenu Ivekovića i udruživanju energije djece koju je svojedobno stvorila «Caissa», Ericsson i HAŠK. Uvijek će se naći 4 genijalca koja će popuniti 4 ploče najboljeg zagrebačkog kluba i ta će zg-repka lako osvojiti jedan od pehara. Ono o čemu govorim je da Zagrebu nedostaje šahovska piramida. Dvije tisuće solidnih početnika dalo bi 500 četvrtokategornika, 200 trećekategornika, 100 drugokategornika, 20 prvokategornika i 10 majstorskih kandidata i barem dvojicu extra-talenata kalibra Jurice Srbiša. Znate li kako bi tada izgledala juniorska prvenstva Zagreba?
Ako se pitate kojim pravom ja govorim o stvarima koje nadilaze moju maštu, znanje i utjecaj, reći ću ovako. U selu gdje nikad nije bilo šahovskog kluba osnovao sam klub za rad s mladima 2003. godine. 2007. smo ušli u 1. Juniorsku ligu. 2008. smo se popeli na pobjedničko postolje, kao 3. ekipa 1. lige. Škola u kojoj radim ima nešto više od 800 učenika, od čega ih je 30% doselilo sa Kosova. Djeca s kojom radim žive u selima i zaseocima kojih nema na kartama, pa ipak smo na školskim natjecanjima od 2005. do danas osvojili dva srebrna i jedan brončani pehar. Uspjeli smo u tome jer nas je na početku krenula stotina, jer smo voljeli i vjerovali u šah. Uspjeli smo jer smo imali malu piramidu masovnosti i vrašku upornost nadmetati se s najboljima. Nije mi namjera ovdje veličati ili do neba uznositi svoj rad, već reći Zagreb u školskom šahu sve manje postaje ozbiljna konkurencija. «Vratimo šah u škole», vapaj je koji sam čuo već nekoliko puta u raznim varijacijama. Profesor Brdal je u svoju školu vratio šah, potaknuvši i svoje susjede da učine isto. Ne tako davno zarekao sam se da neću pričati i polemizirati o šahu. Najbolji argumenti u carstvu tih vječitih prijepora su ljubav i rad. Odlučio sam šutjeti i raditi, održavati mali šahovski svjetionik na Bilogori gdje je već godinama bio samo mrak. Odlučio sam urediti mali šahovski hram i u njemu sačekivati nova i nova dječja lica. Odlučio sam u svemu biti na pomoći svim entuzijastima i prijateljima. One velike, reprezentativne domete treba prepustiti velemajstorima i čarobnjacima igre. U jednom velikom i uređenom svijetu svatko treba nastavati svoj dio piramide i činiti najbolje što može. Tako ja vidim sebe u svijetu čudesne igre.
Ove godine me je profesor Brdal pozvao da sudim «Mikronis kup», otvoreno prvenstvo osnovnoškolaca Novoga Zagreba. Prihvatio sam taj poziv kao čast i izazov. Iskreno, bio sam znatiželjan vidjeti izbliza to malo šahovsko čudo. Isto tako, osjetio sam da se od mene očekuje da budem i nešto više od jednog državnog suca sa A-licencom. Čim sam dobio Pravilnik turnira, vidio sam da je dobro osmišljen i lijepo isplaniran u svim segmentima. Odabir Mikronisa kao pokrovitelja turnira bio je pun pogodak. Organizator je osigurao stotinjak predmetnih nagrada, 12 medalja i poklon za svakog sudionika. Svaki osvojeni bod jamčio je 1% popusta pri kupnji nekog iz bogate ponude mikronisovih proizvoda. U doba kada nam stalno trebaju informatičke komponente i oprema, to je bio pun pogodak. Sala za igru bila je više nego lijepa i prostrana, a ambijent je zračio nečim iz antičkog doba. Kad netko noć prije postavi i uredi dvoranu za 100 sudionika, u prostoru gdje se inače ne igra šah, onda tome svakako treba skinuti kapu. Nehotice sam u sebi usporedio Mikronis kup sa svojim Gospodarima mjeseca i vidio niz stvari koje zaslužuju pohvalu. U samoj organizaciji uz sveprisutnog profesora Brdala sudjelovale su profesorice Tubikanec i Čurić, školski domar Dalibor , spremačice teta Anđa i teta Marica i dvadesetak učenika. Sve je funkcioniralo kao dobro organizirani šahovski mravinjak. Osiguran je razglas, projektor, platno i sva potrebna informatička oprema. Prostor za okrjepu, sa nekoliko vrsta čokoladica i slastica, sokovima bio je blizu i dostupan svima. Noć prije događaja svi su podaci o sudionicima, uključujući i školu, razred i nadnevke rođenja bili dostupni već dan ranije, tako da nije bilo uobičajene gužve i nervoze kod unosa. Djeca iz Novog Zagreba, pristizala su puna vedrine, energije i temperamenta. Opazio sam neprocjenjivo bogatstvo različitosti među njima. Njihovi roditelji i djedovi došli su ovdje iz raznih zavičajnih sredina naše domovine i sve to uklopili u jedan novi identitet, sačuvavši neki svoj osobni pečat. U tome je tajna Novog Zagreba. Promatrajući velike crno-bijele slike njihovih branitelja i brigada iz Domovinskog rata, sa svih hrvatskih bojišnica – prošli su me trnci. Koliko je ovdje domoljublja, prkosa i ponosa. To doista treba vidjeti izbliza.
Na kraju se okupilo 72 igrača, među kojima je bilo šesnaest djevojčica, a najmlađa Stojanović Tea učenica je 1. razreda. Očekivao sam podosta nevolja s velikom grupom početnika, uporabom sata, poznavanjem pravila. Djeca su međutim, vrlo brzo pohvatala konce turnira, sjedanje na mjesto prema parovima s projekcijskog platna, namještanje sata i reklamaciju nepravilnosti. Začudo, bilo je veoma malo intervencija. Na svakom stolu bio je formular za prijavu rezultata sucima, što mi se u prvi mah učinilo nepotrebnim, ali su moja 2 mlada pomoćnika za računalom (pokazalo se da su odlični znalci swiss perfecta) lakoćom izlazila na kraj s njima. Kad sam već imao na raspolaganju razglas, iskoristio sam tu pogodnost da ih ohrabrim u njihovoj velikoj želji za uspjehom, za pobjedama i prvim medaljama. Osim nekolicine iskusnijih, većini je ovo bio prvi susret sa svijetom šahovskih turnira i želio sam da osjete svu njegovu magiju i da im ostane upamćen u što ljepšem svjetlu. Na kraju se dogodilo obostrano: taj šahovski događaj će i meni i njima ostati u najljepšem sjećanju.
Do proglašenja pobjednika došli smo kao u nekom snu. Umjesto da se nagrade trojica ili petorica, kako to obično biva na ovakvim turnirima, oko sudačkog stola stali su svi. Svaki sudionik je dobio diplomu, veliki plakat za uspomenu i privjesak sa šahovskom figuricom kao nagradicu. Mene je osobno dopala crna kraljica. Uz onih 12 medalja, pobjednici su dobili i torbe, zvučnike, miševe za računalo, usb-stickove i razne lijepo upakirane informatičke sitnice. Posljednji i pretposljednji igrač također su dobili predmetne nagrade, ali i pljesak, lijep veliki pljesak. Mikronis kup osvojio je Tomislav Ovčarić, učenik 6. razreda 1. OŠ Dugave. Profesor Brdal opisao ga je kao «talent koji želi raditi». Sretnog li trenera koji u zlatnom rudniku sretne mladosti pronađe takav nebrušeni dijamant. Kad je turnir završio, ekipa domaćina je zajedno s profesorom, domarom i dvjema profesoricama u ciglih pola sata spakovala garniture i satove, pospremila stolove i uklonila sve tragove da je ondje čitavo subotnje prijepodne boravilo stotinjak osoba. Polet koji su pri tom iskazali govorio je da im to nije bila osobita teškoća. Otišao sam tog dana iz Novog Zagreba pun dojmova i dugo ću pamtiti taj Mikronis kup, profesora Željka Brdala koji je zadnji napustio školu i polako prelazio cestu pridržavajući se za ruku jedne strpljive kolegice. To je primjer hrabrosti i energije, ovako koračati kroz život. Pitao sam se koliko bih ja učinio na njegovom mjestu, a on na mome i zastidio se čuvši u sebi odgovor.
ZANIMLJIVOSTI:
Iako smo odlučili blaže kazniti prvu zvonjavu mobitela, za vrijeme cijelog turnira djeci se nije oglasio ni jedan. Jedan dječak me pozvao upitavši smije li na tren zaustaviti sat jer je zaboravio javiti mami da je otišao na šah. Mario Stanić iz Ericssona bio je jedini igrač 1. A Kadetske lige centar. U početku turnira bio je pravi hit, jer se kao učenik 2. razreda probio na prve stolove među osmaše i sedmaše. Na turnir ga je doveo tata rekavši da ih je poslala učiteljica. Kad sam malca upitao je li čuo za poznatog nogometaša Maria Stanića, rekao je da nije. Na mnogima šahovskim satovima koje sam vidio ondje bila su nalijepljena raznobojna srca. Braća Marko i Milan Savić iz Trnskog osvojili su medalje u konkurenciji učenika od 1.-4. razreda. Dečki su blizanci, a u razgovoru s njihovom majkom saznao sam da treniraju u Domu športova. Nešto mi je reklo da zapamtim tu dvojicu dječaka. U njima bi mogli imati nasljednike šahovske braće Havaš. Domaćini iz 1. OŠ Dugave osvojili su svih 6 medalja u konkurenciji starijih dječaka i djevojčica. Zato su gosti iz Trnskog osvojili 3 medalje u konkurenciji mlađih dječaka i djevojčica, a jedna je otišla u OŠ Brezovica. Čak 50 igrača osvojilo je 3 ili više % popusta za kupnju mikronisovih proizvoda. Nešto mi govori da će Mikronis kup 2009. godine okupiti preko stotinu sudionika i oboriti sve rekorde masovnosti osnovnoškolskih natjecanja koje naš glavni grad ima u novije doba.
Vlado Karagić
U četvrtak 10.09.2009 godine u gradskoj knjižnici Dugave održala se likovna radionica na temu šaha. Na ovoj likovnoj radionici sudjelovali su učenici trećih razreda I. OŠ Dugave, a do knjižnice ih je „dokotrljala“ učiteljica 3b Nataša Ivanov. Popis učenika koji su sudjelovali:
Nastojeći u Dugavama poticati širenje „šahovske“ klime Šahovska škola Dugave nastavlja sa praksom organiziranja obiteljskih turnira. Na njima se okupljaju roditelji i učenici dugavskih škola kako bi u opuštenoj atmosferi specifičnog turnira odmjerili svoje šahovsko umijeće. Prvotni plan je bio da se u dva različita termina organiziraju posebno mama i tata turnir, ali se zbog organizacijskih okolnosti odustalo od te varijante. Do 22. svibnja kada je bio zadnji rok za prijave na mama turnir se prijavilo 5 mama ekipa i 14 tata ekipa. Dosadašnji obiteljski turniri igrali su se obično ili u blagovaonici li u predvorju ispred knjižnice. No kako se ovogodišnje nadmetanje poklopilo sa generalnom probom za dan škole sve je prebačeno u učionicu likovnog. Ovome treba dodati i skraćenu nastavu, ali je sve to riješila odlična organizacija što je rezultiralo potpuno spremnom učionicom likvonog. Sudačku dužnost ove je godine po prvi put preuzela profesorica glazbenog i velika ljubiteljica šahovske igre Ana Valčić koja je bila odličan sudac. Informatički dio posla savršeno je odradio iskusni „swiis šahovski“ profesionalac Hrvoje Grobelšek i njegov šegrt Filip Loje.
Trenutak zastajanja… (Nisam ni slutio da će ovaj početak biti u zagradi. Valjda sam se napokon dočepao mudrosti da nevoljko govorim o ljudima i stvarima kojima se nehotice divim. Kako bilo da bilo – iskreno udivljenje bit će ovdje smetnja objektivnosti, pa mi na pomanjkanju tog spasonosnog svojstva, za svakog tko se ovih dana laća pera, a od njeg ipak ne pogiba, pokušajte ne zamjeriti odviše.) Koliko smo puta u svom životu požalili zbog iskrenosti? Kad god zastanem na tom tragu sjetim se očeva savjeta da je poneke impresije o ljudima i događajima najbolje zadržati za sebe. Treba li reći da se tog savjeta nisam držao ni u mladosti, pa ni u ovo tzv. zrelo doba, s neodoljivim mirisom jeseni. (I onda netko kaže da bi ljudi s vremenom trebali napredovati.) Pa onda, neka bude iskrenost… premnogo je ovih dana zapisa u kojima je sva ružina ljepota lišena svog neodoljivog trna iskrenosti. Profesor Brdal u nekoliko me navrata podsjetio na „tužnog viteza“ u svijetu parnih vjetrenjača. Jednom riječju: „idealist“ – dragi neizlječivi idealist. Izazov kojeg se svojski prihvatio, da „s krive strane rijeke“ rasplamsa plamen jedne profinjene drevne igre, sa mnogim svojstvima znanosti, umjetnosti, matematike, glazbe – a opet grube i okrutne, načinjene da se u njoj gladijatori uma nasite ushita imaginarne svjetine. Kao da je i sam koraknuo među crno-bijele figure, poput misionara šahovnice uporan i opčinjen, odlučio je još jednom otkriti i osvojiti svijet, stoljećima prije osvajan i otkriven, pa nanovo zagubljen. Kao čovjek s karizmom „čarobnjaka davnine“, iskoristio je tu svoju prednost (kad su mu neke druge, nesretnom igrom sudbine, grubo oduzete!) da lakoćom dopre do mladih i njihove vječne težnje – da se izraze.
Po treći put u ovom stoljeću šahovske dame iz Dugava su ostvarile plasman na Državno prvenstvo. Nakon što je osvojeno drugo mjesto (iza OŠ Retkovec) na Ekipnom prvenstvu grada Zagreba za osnovne škole pristupilo se ispunjavanju papirnatih preduvjeta za sudjelovanje. Ovogodišnje Državno prvenstvo po prvi puta organizirao je Hrvatski školski športski savez kojem je trebalo poslati prijavu za natjecanje. Prvi korak bila je molba koju je I. OŠ Dugave poslala Hrvatskom školskom športskom savezu za pratnju našem voditelju i treneru profesoru Željku Brdalu. Prvi put je to bio Dean Sarapa, drugi put je to bio Pavao Vrbanec, a ove godine je profesor izabrao Luku Bačelića (6a). Molba je odobrena pa nam je profesor dogovorio liječnički pregled kod naše školske liječnice. Kada smo i to odradile poslana je prijava i počele smo odbrojavati dane do odlaska u Solaris – Šibenik. Kao i u prethodna dva navrata šah se pokazao prihvatljvijim športom jer smo mi svoje natjecanje odigrale bez dodatnih putovanja koja su imala ostali športovi.
Polaznici šahovske škole Dugave sudjelovali su na šahovskom turniru povodom Dana OŠ braće Radića. Turnir je bio ujedno i memorijalnog karaktera jer je organiziran u spomen na preminulog profesora matematike i istinskog zaljubljenika šahovske igre Željka Matića. Međuškolsko šahiranje novozagrebačkih učenika i učenica odigralo se u petak 29. svibnja 2009. godine s pocetkom u 09:00 sati u prostorijama OS Braće Radić, Senoine Branke 22. Na turniru su igralislijedeći dugavski kraljevi i jedna princeza: Tomislav Ovčarić (7b), Tonko Pale (7b), Karlo Weiser (7b), Miljenko Muha (2b), i Magdalena Muha (1b). Autoprijevozničke usluge su odradile obitelji Ovčarić, Pale I Muha te se ovi putem zahvaljujemo roditeljima. Osim naše škole na turniru su uz domaćina nastupili i učenici OŠ Gustava Krkleca iz Travnog. Tempo igre bio je 10 minuta po igraču, a igralo se sedam (7) kola. Turnir se igrao kao pojedinačno natjecanje,ali Su se rezultati tri najuspjesnija učenika-ice iz svake skole vrednovali za ekipni plasman.