Po treći put u ovom stoljeću šahovske dame iz Dugava su ostvarile plasman na Državno prvenstvo. Nakon što je osvojeno drugo mjesto (iza OŠ Retkovec) na Ekipnom prvenstvu grada Zagreba za osnovne škole pristupilo se ispunjavanju papirnatih preduvjeta za sudjelovanje. Ovogodišnje Državno prvenstvo po prvi puta organizirao je Hrvatski školski športski savez kojem je trebalo poslati prijavu za natjecanje. Prvi korak bila je molba koju je I. OŠ Dugave poslala Hrvatskom školskom športskom savezu za pratnju našem voditelju i treneru profesoru Željku Brdalu. Prvi put je to bio Dean Sarapa, drugi put je to bio Pavao Vrbanec, a ove godine je profesor izabrao Luku Bačelića (6a). Molba je odobrena pa nam je profesor dogovorio liječnički pregled kod naše školske liječnice. Kada smo i to odradile poslana je prijava i počele smo odbrojavati dane do odlaska u Solaris – Šibenik. Kao i u prethodna dva navrata šah se pokazao prihvatljvijim športom jer smo mi svoje natjecanje odigrale bez dodatnih putovanja koja su imala ostali športovi.

I sat je otkucao zadnje sekunde nedjelje 10. svibnja 2009. godine, a tko se iz naše dugavske ekspedicije naspavao kao da je znao da će slijedećih dana biti pospan.

Ponedjeljak, 11. Svibanj, 2009. godine
Prema dogovoru mama Baraba i Čorluka otkotrljale su Luanu i Vitu, a tata Perica je prvo pokupio Maju, “bossa” i mene (Anamariu)te potom i profesora. Budući da su Luana i Vita na autobusni kolodvor zbog dostave brata na vlak stigle već oko 06:30 javile su nam na kojem je peronu naš autobus. Spremili smo stvari u prtljažnik i smjestili se na profesorov zahtjev tik do vrata, krovnog prozora i stolića što se tijekom vožnje pokazalo kao najbolje mjesto u autobusu.Vozač je sve putnike “umilnim” glasom zamolio da ne pretvaraju autobus u blagovaonicu, a tek što su se putnici zapitali kada će moći jesti autobus je stao i iz zvučnika se čulo “Stajanje 20 minuta”!!! Ideš, putovali smo čitavih 20-tak minuta!!!!!! Stali smo kod Lučkog na benzinskoj pumpi. Tko je još vidio da autobus prije polaska na put napuni rezervoar. Novo autoprijevozničko pravilo je da se putnike ukrca, vozi 20-tak minuta i potom im se odredi stanka od 20 minuta, a kako smo mi još jednom tijekom puta stali na 30 minuta ispada da smo stajali skoro čitav sat na putovanju koje brat bratu traje tri (3) sata. Nismo znali kaj ćemo od sebe pa smo bezveze išli na wc. Maja je prala ruke 13 minuta, potrošila je svu vodu. U busu nam je bilo jako vruće jer vozač nije htio otvoriti prozor. Od te vrućine Vita je poblesavila pa je počela smišljat čudnu rimu. Skompali smo se s dečkima iz Sigeta, među kojima je bio Jarčovov frend Ivan Janković. Ivan je ispitivao našeg profesora za metar ekipe iz naše škole, a zanimljvo je da je bio jako dobro upoznat sa učenicama naše škole. Uz našu i školu Trnsko u autobusu su još bile škole iz Sigeta, Zapruđa, Prečkog – sve u svemu odlična ekipa. Sljedeće nam je stajalište bio restoran Macola. Osim gužve i hrpe putnika vidjeli smo puno prepariranih medvjeda i dabrova koji su kartali belu.

Luka je kroz prozor busa vidio mjesto gdje mu živi baka. I konačno smo stigli. Šibensko-kninska županija, grad Šibenik, Šubićevac i na kraju Solaris. Po izlasku iz autobusa šahovske dame su se lagano sa stvarima uvalile u najdeblju hladovinu,a profesor i Luka su se uputili prema hotelu. Prvo su predali našu prijavu koordinatoru za šah kojim je uručio fascikl sa uputama i komplet majica. Problem sa muškim i ženskim bojama riješen je na Lukino zadovoljstvo. No pravi posao bio je u samom hotelu gdje se stvorio red za akreditacije i gdje smo dobili „doping anketu“ o kojoj će više riječi biti kroz dan-dva. Nakon akreditacija na kojima je na naš užas jasno pisalo I. OŠ Dugave – Sloboština profesor i Luka su stali u novi red – ovaj put za sobe. O tome koliko je to sve trajalo najboje govori Luanin poziv i pitanje: „Gdje ste? Kaj ste zapeli kao vlak u snijegu“!!!!

Nakon njihovog povratka krenuli smo prema hotelu „Niko“ u kojem smo dobili sobe. Prilikom ulaska u sam hotel Maja, njena kotrljajuća torba i Anamaria izvele su tzv. Dvostruki aksl Anamarie Pavlek. I gle slučajnosi, baš ispred cijele hrpe košarkaša. Kroz metar hodnika došli smo do naših soba s tim da su profesor i Luka bili u srednjoj sobi. Sobe su bile u prizemlju pa smo na balkonima imali „rešetke“ protiv Spajdermena, Betmena i onih menova kojih je ovdje kao što se kasnije moglo vidjeti bilo u izobilju. I stigla je prva sretna novost za našeg profesora u Majinoj rečenici da joj je izbila alergija na komarce ili nešto slično, ali bez brige ima ona ljekarnu za to. Prošetali smo se hotelom, a potom odradili slikanje. Profesor nas iz prve nije pustio na bazen, a i nakon našeg nažicavanja ostao je pri zabrani. No onda je ipak odlučio da se možemo okupati, ali se za svaki slučaj dokotrljao i on do bazena. Što zbog Martina što zbog Kreša.

Šahovske dame su se prepustile ljenčarenju nakon kupanca, a profesor i Luka su otišli na sastanak šahovskih voditelja sa kordinatorom radi dogovora i ždrijeba. Dok su oni sastančili nama je u želucima kruljilo a hrana je bila 5 metara od nas, ali je profesor odlučio da idemo na večeru u kompletu što se kasnije pokazalo boljom varijantom. Naime dok su oni završili prestala je gužvetina i mi smo se prepustili bogatom jelovniku i ubili u hrani na terasi. Naravno uz krik galeba – obrnuta personifikacija galeba u kamion koji istovaruje dvije-tri tone kamenja. Kao da ga nema dovoljno pa su ga još trebali dovoziti. Uslijedio je povratak u sobe i PFPZSODP tj. Psiho-fizička priprema za svečano otvaranje državnog prvenstva. Boss je lagano otišao pronaći naš autobus broj 20 tako da smo se bez velike frke gdje i što dokotljali do istog u kojem su bili smješteni svih šahisti i šahistice. Potom se formirala kolona autobusa koja se pod policijskom pratnjom dovezla do gata Vrulje gdje smo se iskrcali.

Tamo su nas dočekale mažuretkinje koje su nosile natpise pojedinih sportova radi lakšeg snalaženja, ali su se kolone tako izdužile i ispremiješale da smo na kraju stigli vjerovatno iza mažoretkinje atletike. No stigli smo na Trg Hrvatske Republike gdje je organizirano svečano otvaranje. No stigli smo i to je to. Teta voditeljica je, kako je kasnije čuo naš profesor dobila upalu jezika zbog čitanja svih športova i škola. Šteta što nije pročitala svih 1500-tinjak natjecatelja poimence, bilo bi efektnije. Uslijedila je himna, a po tko zna koji put našem je profesoru pao mrak na oči zbog pljeskanja nakon završetka himne. Potom nam se obratio predsjednik Hrvatskog školskog športskog saveza Franjo Arapović, ali smo usred govora dobili samo sliku bez tona – crkla tehnika. Po popravku predsjednik je zatražio pljesak za tehničare, a jedna naša dama je dodala da su tako dobri ne bi im tehnika crkla usred govora. Potom je nastupilo par ovih ili onih grupa među kojima i jedna za jogu, a za kraj otvaranja je nastupila klapa Maslina sa pjesmom od klape Intrade. Mi smo obrstili jednu slastičarnicu, a “boss” je sreo najboljeg prijatelja iz Grebaštice. Na žalost naših dama to nije bio Krešo! Ubrzo smo se svi razišli i krenuli prema busevima. U busu su Luana i Vita pjevale, a Maja na play back.

Potom smo se ubacili u xy sobu i „jezično izrešetali“ sve profsore i profesorice naše škole….
A sada ono zbog čega smo i došli na državno – šahovsko natjecanje!!!

Utorak, 12. Svibanj, 2009. godine
Zahvaljujući činjenici da su u našem hotelu bili smješteni isključivo natjecatelji i natjecateljice onih športova koji nisu morali putovati nigdje naše je buđenje počelo sa profesorovim kucanjem na vrata. Tog smo jutra također naučili da Luki nikada ne dajemo obavezu da nas budi pomoću mobitela. O čemu se zapravo radi odgovor je jednostavan. “Boss” je namjestio buđenje, ali je isključio zvuk. Nakon razbuđivanja krenuli smo na doručak koji se btw. počinjao posluživati od 06:30 sati.

Kao i jučerašnja večera i doručak je bio raznolik, ali svima nama će ostati u sječanju jer smo po prvi puta vidjeli kako su palačinke jeli naši preci neandertalci. Detalji poznati samo nazočnima na tom doručku. Najeli smo se i po izlasku iz restorana na terasi prisustvovali prigodnom otvaranju šahovskog dijela ovog državnog prvenstva. Laganom šetnjom smo se otkotrljali do hotela “Niko“ u kojem su se igrala šahovska natjecanja. Došli smo u dvoranu za igru, a kada smo našem profesoru rekli da nema prozora na uši mu je počela izlaziti para koja se pomiješala sa smradom ljepila kojim je zaljepljen novi novcati tepison u prostoriji.

“Ne možemo se sada preseljavati”: kraj citata!!!

No ni to nije sve. Uslijedila je odluka da se šahovske garniture i satovi po završetku određenog kola odnose što je sasvim razumljivo nepotrebno kompliciranje odigravanje pojedinih susreta. Ali na žalost niti to nije sve. Uprkos odluci da se iz prostorije maknu svi koji tam ne trebaju biti tijekom natjecanja po prostoriji su se vrtili i oni koji igraju i oni koji su završili svoje partije. Naravno da pogađate – bilo je šaptanja kojem smo sami svjedočili, a vjerovatno je bilo i kihanja, držanja noseva i svih ostalih “šaptajućih” trikova.Nakon odigranih tri kola pobrali smo svoje garniture i satove i krenuli na ručak. Jedan izgubljen i dva dobivena meča obečavali su dobar rezultat. Pri povratku obistinila se uzrečica tko drugome jamu kopa sam u nju upada. Naime Luana je pri ulasku u hotel upozorila Anamariu da nema potrebe za ponavljanjem predstave svečanog ulaska jer nema na vidiku niti jednog Kreše! A potom zamalo odignula prag na ulaznim vratima i izvela jedan “ručnomašuči” ulazak u hotel. Na žalost i ovaj je prošao bez ikakvog odaziva nekog Kreše. Osvježili smo se na kratko u sobama i krenuli na ručak. Rucak se posluživao u terminu od 13:00 do 15:00 sati (za ekipe koje nisu morale uzimati lunch pakete – mi smo srećom bili među njima).

Tijekom ručka bilo je zanimljivo gledati kako se pojedini gladni sudionici natjecanja zagledavaju u jedan naš tanjur koji je zapravo mogao poslužiti kao jelovnik. Naime na tom je tanjuru bilo cca šest (6) različitih menija. Poslije ručka okupali smo se u bazenu, a professor je navratio do suvenirnice kako bi izabrao plišanca za svoju šeficu. Osviježili smo se u sobama, uzeli garniture i satove i krenuli opet prema šahovskom poprištu ovog prvenstva. Budući da se uvjeti igranja nisu promijenili naš je professor na mobitel nazvao ni manje ni više nego predsjednika Hrvatskog školskog športskog saveza Franju Arapovića. Ukazao je na nedostatke prostorije I zamolio da promijeni okolnosti u korist 90-tak mladih šahista I šahistica. Nakon par minuta predsjednik je nazvao profesora i rekao da je potaknuo uključenje ventilacijskog sustava u prostoriji pa neka mu professor javi kako će se situacija dalje razvijati. Naravno da ste pogodili – ništa se nije promijenilo što zapravo znači da su učenici i učenice šahisti tog dana proveli sedam (7) sati u prostoriji bez dnevnog svjetla, bez doticaja svježeg zraka = jer je to prostorija bez prozora! Uz to smrad ljepila kojim je zaljepljen tepison u prostoriji je osim što je smrdio uspješno “drogirao” učenike I učenice. Možda su na to mislili autori anketnog upitnika o dopingu iako je ovdje riječ zapravo o “pasivnom” snifanju!!! I to da se tako organizira kada na izbor imate pet prostranih hotela! Profesor je poslao sms predsjedniku Arapoviću, ali ništa se nije promijenilo.

Za vrijeme trajanja mečeva naša je baza bio stol i par fotelja nakojem su dame koje su igrale profesoru analizirale svoje partije, a tu su se okupljale i curke iz OŠ Retkovec. Boss je intervijurao sve i svakog tko mu je naletio, ali prema njegovoj izjavi nije mu naletjela niti jedna Martina osim možda jedne. Dame su također izjavile da nisu vidjele Krešu, ali su zato Kreše vidjele njih…

Tijekom jednog od dosadnih čekanja rezultata imali smo priliku slušati jedan jako poučan dijalog između jedne voditeljice i hotelskog zaštitara. Ukratko: voditeljica je četvorici osamgodišnjaka rekla da je čekaju na xy mjestu dok ona ode po nešto u sobu, a oni su se zaputii u tri kilometra udaljen hotel na bazen. Kvaka je u tome da je samojedan od njih tzv. plutajuči plivač, a ostala trojica ne znaju plivati pa su ih zaštitari vadili iz bazena. Vračajući se prema hotelu šumskom stazom Boss je našao loptu koja mu je postala omiljena igračka. Večera se posluživala u terminu 19:00 do 21:00 sati.

Potom je professor sa kolegom Tomislavom Čolakićem (OŠ Dragutina Domjanića) otišao na domjenak za voditelje na terasu hotela Ivan. Mi smo išli van sa Omišankama (Leona, Hana, Martina) i curama iz Retkovca (Maja, Marina, Matea) i pričali u sobama do 00.30 h. Dok smo mi lagano pričali i zafrkavali se u sobi profesor je iznenadio dva Betmena koji su se penjali po mojoj i Majinoj sobi prema gornjim katovima uz riječi da probaju do sobe doćikroz vrata na hodniku nakon čega su odletjeli glavom bez obzira.

Srijeda, 13. Svibanj, 2009. godine
Nismo se zapravo ni okrenuli,a već je stigla srijeda – zadnji dan prvenstva. Profesor kaže da stojimo odlično, nismo zadnje već više bliže sredini tablice što je, ako tako ostane sjajan rezultat. No jutro je počelo sa zdravstvenim problemom tj. Luanu je počelo jako boljeti uho. Po dolasku u šahovsku dvoranu profesor je zatražio od šahovskog koordinatora da ga uputi gdje je medicinska pomoć koja prati natjecanje, a on ga je uputio na recepciji. Budući da se professor već bio obratio na recepciju, ali bezuspješno zamolo ga je da kontaktira nekog iznad sebe. Na to je on odgovorio da je kolo počelo, a da ne zna koga bi nazvao. Uvidjevši da od njega nema pomoći profesor je bez ustezanja uzeo mobitel i nazvao predsjednika Arapovića koji ga je spojio sa glavnim medicinarom. Tada smo saznali da su oni spremni na lomove koljena i ligamenata, ali da za ovakve stvari idemo u Info centar. Profesor i Luana su otišli, a ostatak ekipe, gdje se javila jš jedna bolesnica” kojoj je bilo jako zlo Anamaria, ostao je odigrati ta zadnja tri kola. U info centru smo ušli u klimatizirane prostorije u kojima je bilo jako uodno boraviti za razliku od prostorije u kojoj je 70 učenika i učenica igralo punih devet (9) sati u dva dana!

Nakon što su Luana i profesor pronašli info-pult utvrdii su da tamo nema nikoga,ali ih je recepcionarka uputila u prostoriju – gore navedena kao klimatizirana i ugodna za boravak. U info centru nema gospođe koju je preporučio glavni medicinar, ali, pomoć pruža gospođa uz pitanje: «Jeste li vi voditelj iz Dugava?“

Bila je to tajnica Hrvatskog školskog športskog saveza Tanja Drmić koja nam je pružila potrebnu pomoć – lekadol. Po povratku na šah voditelj OŠ Ante Kovačića Božidar Iveković također nam je dao lekadol pa smo tako imali i za popodnevni povratak u Zagreb. Za ovu srijedu se može reći da je bila obilježena zdravstvenim problemima Šahovske škole Dugave. U zadnjem kolu bod koji nas izvlači na 9. mjesto osvaja na 1. ploči Vita te uprkos porazu hvatamo 9. mjesto na ovogodišnjem državnom. Kada bolje razmislim misli da smo mogle biti sedme,ali mislim daje i naš profesor bio u pravu kada je rekao da nam cilj treba biti izbjegavanje zadnjeg mjesta. Naime, tijekom natjecanja i brbljanja sa ostalim učenicama saznale smo da su većinom profesionalne šahistice tj. Igraju i treniraju u klubovima dok u školama i nemaju nekog šahiranja. Čak i naše frendice iz Retkovca u školi nemaju ništa već treniraju u Domu športova. Naš je profesor rekao da smo mi super klapa, da nitkonema šilterica-kapa kao mi, a jedino smo mi imale majice. O tome kakva je naša Šahovska škola najbolje govore naše Internet stranice… I tako je završio natjecateljski dio ovog Prvenstva. I dok su se oko nas na sve strane muvali natjecatelji sa svojim torbama, koferima i sportskim rekvizitima mi smo lagano krenuli na ručak, a Boss je dobio dozvolu za posjet „rupi punoj morske vode“ na zadnje kupanje . Tijekom ručka naš je stol posjetio i „međimurski“ atletičar,ali je ostao bez traženog broja mobitela. Pri povratku profesor je u suvenirnici kupio šefici malog Kralja lavova. Usljedilo je spremanje torbi i kofera. Planirano je ukrcavanje u autobuse u 15:15 sati. I opet smo pod policijskom pratnjom krenuli prema dvorani na Baldekinu. U toj je dvorani svoje košarkaške korake započeo hrvatski košarkaški Mozart, najbolji hrvatski košarkaš svih vremena, legendarni i prerano preminuli Dražen Petrović. Autobusi su nas iskrcali ispred same dvorane, a potom smo se uspentrali preko hrpetine stepenica do ulaza u dvoranu. Za razliku od većine natjecatelja prvaci su se po izlasku iz busa lagano upućivali na drugi ulaz, vjerovatno bez ove hrpe stepenica. Smjestili smo se u gledalište,a ispred nas je sjedio „Spori“. Sve škole prvaci su uz najavu, muziku i vatromet pristizali na parket dvorane,a nakon što su se svi posložili počele su govorancije izaslanika, dogradonačelnika, predsjednika i drugih, a tu negdje su proglašavani i pobjednici po športovima. Usljedilo je i najavljivano iznenađenje – nastup Luke Nižetića. Potom je voditeljica istaknula sve koordinatore pa smo tada saznali da je šahovski koordinator bio Goran Grozdanić. Profesor ga je ovdje usmeno „pohvalio“ za glupost pri izboru prostorije bez prozora i besplatnim „nafiksavanjem“ svih sudionika šahovskog dijela natjecanja. Po završetku ceremonije zatvaranja krenuli smo pješaka prema autobusima koji su nas čekali na gatu vrulje. Prolazeći kroz tunel iznenadio nas je uzvik na temu Dugava… Nakon ukrcavanja zaputili smo se prema Zagrebu – 17:30. Kući smo se vraćale sa ekipnim državnim prvacima u košarci čijeg je trenera profesora Čedu majstorovića pohvalio naš profesor koa „tjelesnjaka“ koji podržava šah u svojoj školi. Na kolodvoru su nas dočekali mama Baraba I tata Bačelić te nas sve lagano dostavili našim kućama…

Autorica:
Anamaria Pavlek, 7b

Kao relativno dobrom poznavatelju kadetskog šaha odmah mi je zapelo za oko ime Magdalene Kujundžić (OŠ Trnsko). Koliko se sjećam, ta je djevojčica bila vrlo visoko na tablici ovogodišnjeg kadetskog prvenstva do 11 godina. Letimična provjera je to i potvrdila. Magdalena je ondje bila šesta s istim brojem bodova kao i 4. Roklicer Heike što dovoljno govori o njenoj kvaliteti. Njen pravi rejting 1701 te članstvo u ŠK Caissa i ŠK HAŠK-Mladost, odaje nam da je prošla zavidan stručni rad s nekim od trenera u Domu športova. I Miljenko Muha (1. OŠ Dugave) je bio u Šibeniku, kao član ŠK Ericsson-Nikola Tesla i postigao solidan skor od 50%, osobito za dječaka rođenog 2000. Njegova mama Mirela Mikić Muha, igrala je 2. ploču u 2. ženskoj ligi centar, također za ekipu „Ericssona“. Sjećam se njene napete partije protiv Ive Hlavač. Dječak je dakle, osim ozbiljnog i sustavnog rada s profesorom Margitićem u klubu, u prilici raditi i kod kuće. To je ponekad velika prednost. Frane Puklin (OŠ Gustav Krklec Travno) je član Caisse, ali nije bio na državnom kadetskom prvenstvu. Početni rejting 1600 odaje da je tek krenuo, mada i to zna zavarati.

3 od 66 ili 4,54% sudionika imalo je dakle člansku iskaznicu Hrvatskog šahovskog saveza. Blizanci Marko i Milan Savić iz Trnskog još nisu nigdje registrirani, ali mi se učinilo da netko s njima ozbiljno radi. U svakom slučaju, vrlo brzo ćemo to doznati. Svi ostali igrači bili su članovi školskih šahovskih družina, nekih aktivnih i već dokazanih, poput Šahovske škole Dugave, a nekih u onoj lijepoj početnoj fazi razvoja. Kako to već zna biti, kasnilo se s početkom jer je kasnila jedna ekipa. Dvije ekipe su došle u malčice okrnjenom sastavu, ali ni to nije utjecalo na turnirski sustav. Napokon se moglo krenuti s 1. kolom. Već na startu su oštro krenuli 1. nositelji, ekipa domaćina „Kraljevi“, a uz njih i „Dame“. Trnsko i Travno upisali su „petice“, pa su se te 4 ekipe odmah nametnule kao kandidati za pobjedničko postolje. Botinec i Sopot su s 3:3 ostali u zlatnoj sredini, a svi ostali na začelju tablice. Odmah sam ustanovio da suđenje na 30 stolova neće biti lak posao, jer ni mnogim voditeljima a ni većini kapetana nije bilo jasno kako unijeti rezultat u zapisnik. Bilo je nekoliko reklamacija nemogućih poteza, što je posve podnošljivo, a jedan je stariji voditelj koristio metode košarkaških trenera kraj aut-linije. Sve u svemu, preživjelo se.

Tablica nakon 2. kola, najavila nam je napetu trku između dvije ekipe. Svi ostali mogli su se još nadati nekom skoku prema 3. mjestu kog je držao Botinec. Disciplina u sali se malo popravila, u hodu smo rješavali male „sporne“ situacije, a i voditelji su djelovali puno mirnije.

3. kolo donijelo je rasplet na vrhu. Ekipa Trnskog se prilično lako i sigurno domogla ključne pobjede, pa je time pobjednik bio praktički odlučen. Dugavske „Dame“ su pobjedom nad direktnim konkurentom prestigle Botinec, a Travno je pobjedom protiv Utrina zadržalo priključak u borbi za 3. mjesto. Razmak od 3. do 9. mjesta bio je samo 2,5 boda, pa je s te strane turnir ostao neobično napet i zanimljiv. Kako je turnir odmicao, sudački posao je bio sve lakši, a djeca su brzo svladala „protokol“ prijave rezultata. Smirivanje voditeljskih emocija također je išlo u pozitivnom pravcu. Dugavske „Dame“ otrgle su vodećem Trnskom 2 boda, a „Kraljevi“ su s visokih 5:1 svladali Botinec. Travno je iskoristilo trenutak, pa je sa skromnih 3:3 protiv Sopota izbilo na 3. mjesto. Visoko su se vinuli i dugavski „Prinčevi“ pobjedom 5:1 protiv susjedne škole „Frana Galovića“.

Peto kolo donijelo je dugo očekivani rasplet. Ekipa Trnskog je „dodala gas“ i s visokih 6:0 otklonila bilo kakvu mogućnost preokreta. Dugavski „Kraljevi“ su sa 6:0 protiv Travnog tako samo potvrdili visoko 2. mjesto. U borbi za 3. našle su se „Dame“ protiv zahuktalih „Prinčeva“. Završna tablica na kraju je bila posve pravedna jer se osvojeni bodovi nisu kosili s meč-bodovima. Što se poretka od 4. do 7. mjesta, možda bi Bergerov turnir donio nekih pravednijih odstupanja. Dvije posljednje ekipe, su na začelju jer nisu nikoga pobijedile, a svi ostali su upisali barem po dvije meč-pobjede.

Kako su svi sudionici Dugave-opena dobili medalje, nitko nije otišao pokunjen, a mnogi su se u sebi zarekli da će se vratiti jači, puno jači. Organizator zbog kupnje tih medalja i ne samo zbog toga, zaslužuje svaku pohvalu, a u barem dvadeset obitelji iz Novog Zagreba će se ove zime igrati šah, pričati o njemu, tražiti računalne programe i adrese šahovskih klubova. To je najveća pobjeda Dugave-opena 2008. Profesor Brdal ispunio je novim i neobičnim detaljima rijedak mozaik svog šahovskog sna. Nisam ga stigao pitati, kako je u njemu morala odjekivati ta jeka bitaka, žamor glasova i suspregnutih šapata, uz zvuke 30 šahovskih ura. Na trenutke sam bio zaboravio na njega, iako je bio posvuda u sali, pomažući savjetima svojim malim organizatorima da sve ide kako treba. Za vrijeme najveće gužve pojavio se novinarski dvojac Večernjeg lista i zanimao se za zvijezde natjecanja, što je također vrlo pohvalno. Ekipne tablice često znaju sakriti vrijedna pojedinačna postignuća, pa pogledajmo i njih. Braća Savić i Miljenko Muha jedini imaju učinak 100%. Lovci na talente u zg-klubovima, svakako bi trebali pohitati u Trnsko i ponuditi članstvo nadarenim blizancima i ne samo njima. Još je ovdje djevojčica i dječaka koji bi u budućnosti mogli zasjati.

Zamjerke, zapažanja, bodlje, otrovne strelice? Bilo ih je doista malenkost, da nisu vrijedne spomena. Ponašanje igrača, voditelja i publike, na trenutke je izlazilo izvan granica fair-playa, ali nipošto u zloj namjeri. Mislim da nam je svima za ovakve događaje potrebna edukacija, ali da strpljivosti, tolerancije i dobre volje ima već u sasvim dobroj mjeri. Šah ponekad zna biti „incidentna igra“ i predmet višegodišnjih prijepora i tumačenja, ako se jasno ne postave i provode pravilnici i njegova važeća pravila. Jedan se dječak iz ekipe domaćina kasnije požalio na suca jer mu ovaj nije uvažio reklamaciju remija na temelju „20 šahova“. Njegov protivnik iz Trnskog tjerao je izloženog kralja u forsirani mat. Nasmiješio sam se na tu reklamaciju, rekavši „Igrajte dalje“. Nije bilo vremena za edukaciju ili brzi tečaj. Kasnije sam mu sve objasnio e-mailom, iako on i dalje ima dojam da je oštećen. „20 šahova mora biti remi?“ Ne mora. Mnoge su najljepše partije velikana imale puno šahova, a neke su „šetnje“ kralja ušle u legendu. Druga stvar bi bila neki „vječni šah“, gdje se opetovano (3 puta) ponavlja ista slika. Ali, dobro je. Važno je da djeca kritički promišljaju neke situacije na ploči i odluke suca. Meni osobno je to simpatično i obećavajuće.

Na otvaranju sam im rekao da su „oni duša ovog lijepog događaja“, a sudac samo vodič i ispomoć dok prolaze kroz njega. Sve što se u Dugavama tog petka događalo bilo je za njih i zbog njih. Brdala, Froutha, Karagića i ostale će neumoljivo prekriti sjene vremena. Ostat će djevojčice i dječaci rođeni u osvit novog stoljeća, koji će duboko i daleko segnuti u njegova tajanstvena prostranstva. Zamislite neki lijepi turnir u Novom Zagrebu 2078. godine gdje će oni nastupiti kao veterani, puni priča i uspomena o svojim šahovskim počecima. Šahovska igra sa svojim znanjima, tajnama i čarima, prenosit će se s očeva na sinove, djedova na unuke, prijatelja na prijatelje, sa starije braće na one mlađe, u neobjašnjivim permutacijama jednog duhovnog krijesa davnine, što se tisućama godina sjajio u očima znanstvenika, mudraca, svećenika i kraljeva. Šah je poput vatre, nešto najdavnije i najistinskije što se sačuvalo iz doba kada se nama ljudima ukazivao početak. Vrijedi ga igrati, razvijati i čuvati, poštujući sve one koji ga vole i potičući one koji će ga tek zavoljeti. Šah je jedan od najljepših načina da osjetimo svijet mira, punine i jedinstva.

Vlado Karagić

I. OŠ Dugave, 17.05.2008.
Utrine, Dugave, Travno… davno jednom zavukla su mi se ta imena u lelujavi svijet perifernog pamćenja iz pjesme Johnya Štulića. Tko ne dođe onamo i ne vidi izbliza, teško će pojmiti o čemu je pjevao. Novi Zagreb, najveći «novi grad» u Hrvata, grad preko rijeke što je duhom i vizurom izmaknuo mašti svojih graditelja. Zahvaljujući jednom šahovskom entuzijastu, što ga je zlosretna ljudska sudbina učinila Homerom u tijelu Cezara, Novi je Zagreb postao mjesto gdje se uči, slavi, igra i voli šah. Profesor Željko Brdal, mnogima poznatiji kao autor povijesnih udžbenika, pokrenuo je i nadahnuo rijedak i neobičan fenomen rada s mladima u nas, koji bi se s pravom mogao nazvati «Dugavska šahovska bajka». Upoznao sam ga slučajno, iako će zakleti sljedbenici teorije svrhovitih slučaja reći da čiste slučajnosti u našem svijetu nema, kad se sa ženskom šahovskom ekipom plasirao u finale državnog školskog natjecanja u Poreču 2005. «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu», uskliknuo je tada. Kakav velebni optimizam, čovjeka koji je praktički slijep. Sve moje predodžbe o slijepim ljudima što samuju na okrajcima događaja, blagujući obilja nezamjetna nama što koračamo u žurbama, obilja mirisa, zvukova i unutrašnjih boja, promijenile su se u hipu. Ovaj čovjek se nije mirio s novim poretkom stvari, u kome bi trebao uzmaknuti ili žalovati nad nesrećom što ga je snašla.

Kao samouki trener iz provincije, srećući na natjecanjima nadarenu djecu iz Zagreba, uvijek sam se pitao kako to da ih sve do jednoga znam po imenu. Igrajući poneki meč u Domu športova, lako je bilo zamijetiti taj nesrazmjer između broja malih šahovskih šegrta i ogromne populacije osnovaca što je obitavala u metropoli. Šahovska masovnost, sa svime što ona donosi, bijaše i onda i sada našem glavnom gradu nepoznata pojava. Ima Zagreb Ivekoviće, malog Vučića, Greba, Blažeke i Petru Kruljac, ima Zagreb Vršeka, Starčevića i Rukavinu, Čupića, Majera i malog Meglića, (neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavio) ima i osvojenih titula i prvenstava i pehara, ali masovnosti nema. Nema je jer mu nedostaje ljudi kakav je profesor Brdal. Reći ćete, pa Zagreb ima ove godine prva dva mjesta u juniorskoj ligi! Da, ima ih, zahvaljujući obiteljskom fenomenu Ivekovića i udruživanju energije djece koju je svojedobno stvorila «Caissa», Ericsson i HAŠK. Uvijek će se naći 4 genijalca koja će popuniti 4 ploče najboljeg zagrebačkog kluba i ta će zg-repka lako osvojiti jedan od pehara. Ono o čemu govorim je da Zagrebu nedostaje šahovska piramida. Dvije tisuće solidnih početnika dalo bi 500 četvrtokategornika, 200 trećekategornika, 100 drugokategornika, 20 prvokategornika i 10 majstorskih kandidata i barem dvojicu extra-talenata kalibra Jurice Srbiša. Znate li kako bi tada izgledala juniorska prvenstva Zagreba?

Ako se pitate kojim pravom ja govorim o stvarima koje nadilaze moju maštu, znanje i utjecaj, reći ću ovako. U selu gdje nikad nije bilo šahovskog kluba osnovao sam klub za rad s mladima 2003. godine. 2007. smo ušli u 1. Juniorsku ligu. 2008. smo se popeli na pobjedničko postolje, kao 3. ekipa 1. lige. Škola u kojoj radim ima nešto više od 800 učenika, od čega ih je 30% doselilo sa Kosova. Djeca s kojom radim žive u selima i zaseocima kojih nema na kartama, pa ipak smo na školskim natjecanjima od 2005. do danas osvojili dva srebrna i jedan brončani pehar. Uspjeli smo u tome jer nas je na početku krenula stotina, jer smo voljeli i vjerovali u šah. Uspjeli smo jer smo imali malu piramidu masovnosti i vrašku upornost nadmetati se s najboljima. Nije mi namjera ovdje veličati ili do neba uznositi svoj rad, već reći Zagreb u školskom šahu sve manje postaje ozbiljna konkurencija. «Vratimo šah u škole», vapaj je koji sam čuo već nekoliko puta u raznim varijacijama. Profesor Brdal je u svoju školu vratio šah, potaknuvši i svoje susjede da učine isto. Ne tako davno zarekao sam se da neću pričati i polemizirati o šahu. Najbolji argumenti u carstvu tih vječitih prijepora su ljubav i rad. Odlučio sam šutjeti i raditi, održavati mali šahovski svjetionik na Bilogori gdje je već godinama bio samo mrak. Odlučio sam urediti mali šahovski hram i u njemu sačekivati nova i nova dječja lica. Odlučio sam u svemu biti na pomoći svim entuzijastima i prijateljima. One velike, reprezentativne domete treba prepustiti velemajstorima i čarobnjacima igre. U jednom velikom i uređenom svijetu svatko treba nastavati svoj dio piramide i činiti najbolje što može. Tako ja vidim sebe u svijetu čudesne igre. Ove godine me je profesor Brdal pozvao da sudim «Mikronis kup», otvoreno prvenstvo osnovnoškolaca grada Zagreba. Prihvatio sam taj poziv kao čast i izazov. Iskreno, bio sam znatiželjan vidjeti izbliza to malo šahovsko čudo. Isto tako, osjetio sam da se od mene očekuje da budem i nešto više od jednog državnog suca sa A-licencom.

Čim sam dobio Pravilnik turnira, vidio sam da je dobro osmišljen i lijepo isplaniran u svim segmentima. Odabir Mikronisa kao pokrovitelja turnira bio je pun pogodak. Organizator je osigurao stotinjak predmetnih nagrada, 12 medalja i poklon za svakog sudionika. Svaki osvojeni bod jamčio je 1% popusta pri kupnji nekog iz bogate ponude mikronisovih proizvoda. U doba kada nam stalno trebaju informatičke komponente i oprema, to je bio pun pogodak. Sala za igru bila je više nego lijepa i prostrana, a ambijent je zračio nečim iz antičkog doba. Kad netko noć prije postavi i uredi dvoranu za 100 sudionika, u prostoru gdje se inače ne igra šah, onda tome svakako treba skinuti kapu. Nehotice sam u sebi usporedio Mikronis kup sa svojim Gospodarima mjeseca i vidio niz stvari koje zaslužuju pohvalu. U samoj organizaciji uz sveprisutnog profesora Brdala sudjelovale su profesorice Tubikanec i Čurić, školski domar Dalibor , spremačice teta Anđa i teta Marica i dvadesetak učenika. Sve je funkcioniralo kao dobro organizirani šahovski mravinjak. Osiguran je razglas, projektor, platno i sva potrebna informatička oprema. Prostor za okrjepu, sa nekoliko vrsta čokoladica i slastica, sokovima bio je blizu i dostupan svima. Noć prije događaja svi su podaci o sudionicima, uključujući i školu, razred i nadnevke rođenja bili dostupni već dan ranije, tako da nije bilo uobičajene gužve i nervoze kod unosa. Djeca iz Novog Zagreba, pristizala su puna vedrine, energije i temperamenta. Opazio sam neprocjenjivo bogatstvo različitosti među njima. Njihovi roditelji i djedovi došli su ovdje iz raznih zavičajnih sredina naše domovine i sve to uklopili u jedan novi identitet, sačuvavši neki svoj osobni pečat. U tome je tajna Novog Zagreba. Promatrajući velike crno-bijele slike njihovih branitelja i brigada iz Domovinskog rata, sa svih hrvatskih bojišnica – prošli su me trnci. Koliko je ovdje domoljublja, prkosa i ponosa. To doista treba vidjeti izbliza. Na kraju se okupilo 72 igrača, među kojima je bilo šesnaest djevojčica, a najmlađa Stojanović Tea učenica je 1. razreda. Očekivao sam podosta nevolja s velikom grupom početnika, uporabom sata, poznavanjem pravila. Djeca su međutim, vrlo brzo pohvatala konce turnira, sjedanje na mjesto prema parovima s projekcijskog platna, namještanje sata i reklamaciju nepravilnosti. Začudo, bilo je veoma malo intervencija. Na svakom stolu bio je formular za prijavu rezultata sucima, što mi se u prvi mah učinilo nepotrebnim, ali su moja 2 mlada pomoćnika za računalom (pokazalo se da su odlični znalci swiss perfecta) lakoćom izlazila na kraj s njima. Kad sam već imao na raspolaganju razglas, iskoristio sam tu pogodnost da ih ohrabrim u njihovoj velikoj želji za uspjehom, za pobjedama i prvim medaljama. Osim nekolicine iskusnijih, većini je ovo bio prvi susret sa svijetom šahovskih turnira i želio sam da osjete svu njegovu magiju i da im ostane upamćen u što ljepšem svjetlu. Na kraju se dogodilo obostrano: taj šahovski događaj će i meni i njima ostati u najljepšem sjećanju.

Do proglašenja pobjednika došli smo kao u nekom snu. Umjesto da se nagrade trojica ili petorica, kako to obično biva na ovakvim turnirima, oko sudačkog stola stali su svi. Svaki sudionik je dobio diplomu, veliki plakat za uspomenu i privjesak sa šahovskom figuricom kao nagradicu. Mene je osobno dopala crna kraljica. Uz onih 12 medalja, pobjednici su dobili i torbe, zvučnike, miševe za računalo, usb-stickove i razne lijepo upakirane informatičke sitnice. Posljednji i pretposljednji igrač također su dobili predmetne nagrade, ali i pljesak, lijep veliki pljesak. Mikronis kup osvojio je Tomislav Ovčarić, učenik 6. razreda I. OŠ Dugave. Profesor Brdal opisao ga je kao «talent koji želi raditi». Sretnog li trenera koji u zlatnom rudniku sretne mladosti pronađe takav nebrušeni dijamant. Kad je turnir završio, ekipa domaćina je zajedno s profesorom, domarom i dvjema profesoricama u ciglih pola sata spakovala garniture i satove, pospremila stolove i uklonila sve tragove da je ondje čitavo subotnje prijepodne boravilo stotinjak osoba. Polet koji su pri tom iskazali govorio je da im to nije bila osobita teškoća. Otišao sam tog dana iz Novog Zagreba pun dojmova i dugo ću pamtiti taj Mikronis kup, profesora Željka Brdala koji je zadnji napustio školu i polako prelazio cestu pridržavajući se za ruku jedne strpljive kolegice. To je primjer hrabrosti i energije, ovako koračati kroz život. Pitao sam se koliko bih ja učinio na njegovom mjestu, a on na mome i zastidio se čuvši u sebi odgovor.

ZANIMLJIVOSTI:
• Iako smo odlučili blaže kazniti prvu zvonjavu mobitela, za vrijeme cijelog turnira djeci se nije oglasio ni jedan. Jedan dječak me pozvao upitavši smije li na tren zaustaviti sat jer je zaboravio javiti mami da je otišao na šah.
• Mario Stanić iz Ericssona bio je jedini igrač 1. A Kadetske lige centar. U početku turnira bio je pravi hit, jer se kao učenik 2. razreda probio na prve stolove među osmaše i sedmaše. Na turnir ga je doveo tata rekavši da ih je poslala učiteljica. Kad sam malca upitao je li čuo za poznatog nogometaša Maria Stanića, rekao je da nije.
• Na mnogima šahovskim satovima koje sam vidio ondje bila su nalijepljena raznobojna srca.
• Braća Marko i Milan Savić iz Trnskog osvojili su medalje u konkurenciji učenika od 1.-4. razreda. Dečki su blizanci, a u razgovoru s njihovom majkom saznao sam da treniraju u Domu športova. Nešto mi je reklo da zapamtim tu dvojicu dječaka. U njima bi mogli imati nasljednike šahovske braće Havaš.
• Domaćini iz I. OŠ Dugave osvojili su svih 6 medalja u konkurenciji starijih dječaka i djevojčica. Zato su gosti iz Trnskog osvojili 3 medalje u konkurenciji mlađih dječaka i djevojčica, a jedna je otišla u OŠ Brezovica.
• Čak 50 igrača osvojilo je 3 ili više % popusta za kupnju mikronisovih proizvoda.
• Nešto mi govori da će Mikronis kup 2009. godine okupiti preko stotinu sudionika i oboriti sve rekorde masovnosti osnovnoškolskih natjecanja koje naš glavni grad ima u novije doba.

Sve o Mikronis Kup 2008 > Download