U subotu 01. svibnja 2010. godine odigran je u I. OŠ Dugave Mikronis kup 2010. – III. Pojedinačno šahovsko prvenstvo učenika i učenica osnovnih škola Novoga Zagreba. Na ovogodišnjem prvenstvu je sudjelovalo rekordnih 80 učenika i učenica, a zanimljivost je i to da se iza jednog „broja“ krije šestogodišnja Nika Šegota koja još i ne ide u školu! Škole koje su imale svoje predstavnike na Mikronis kupu 2010. su: OŠ Gustava Krkleca, OŠ Mladost, OŠ Lučko, OŠ Zapruđe, OŠ Trnsko, OŠ Brezovica, OŠ Braće Radić, OŠ Frana Galovića i I. OŠ Dugave. Natjecanje je proteklo u fer i korektnoj borbi na 64 crno-bijela polja, a pravdu je dijelio trojac šahovskih mušketira: Tomislav Mihalinčić, Damir Obad i Vinko Zlomislić. U skladu sa ciljem organizatora ovoliki broj učenika i učenica zorno pokazuje da interes za bavljenje šahom postoji, a ako se uzme u obzir da su prethodna dva Mikronis kupa okupila (2008-70; 2009-60 igrača) može se zaključiti da taj interes raste.

Zahvaljujući tvrtki Mikronis svi mladi novozagrebački šahisti i šahistice kući su donijeli diplome, medalje i predmetne nagrade, a organizator je u potpunosti ostvario poznato šahovsko geslo: gens una sumus.

Ukupni rejting 2008. / 2009. /2010. možete skinuti ovdje > DOWNLOAD REJTING
Konačan poredak, rezultati i izvještaji po kolima > DOWNLOAD IZVJEŠTAJI

Poredak na Mikronis kupu 2010. godine:

Mikronis kup 2010
Organizator(i) : Šahovska škola Dugave
Direktor turnira : Željko Brdal
Glavni ili nadzorni sudac : Tomislav Mihalinčić, CA
Sudac : Damir Obad, CCA ; Vinko Zlomislić
Grad : Zagreb – Dugave
Rejting : 1615
Datum : 01.05.2010

Trenutak zastajanja… (Nisam ni slutio da će ovaj početak biti u zagradi. Valjda sam se napokon dočepao mudrosti da nevoljko govorim o ljudima i stvarima kojima se nehotice divim. Kako bilo da bilo – iskreno udivljenje bit će ovdje smetnja objektivnosti, pa mi na pomanjkanju tog spasonosnog svojstva, za svakog tko se ovih dana laća pera, a od njeg ipak ne pogiba, pokušajte ne zamjeriti odviše.) Koliko smo puta u svom životu požalili zbog iskrenosti? Kad god zastanem na tom tragu sjetim se očeva savjeta da je poneke impresije o ljudima i događajima najbolje zadržati za sebe. Treba li reći da se tog savjeta nisam držao ni u mladosti, pa ni u ovo tzv. zrelo doba, s neodoljivim mirisom jeseni. (I onda netko kaže da bi ljudi s vremenom trebali napredovati.) Pa onda, neka bude iskrenost… premnogo je ovih dana zapisa u kojima je sva ružina ljepota lišena svog neodoljivog trna iskrenosti. Profesor Brdal u nekoliko me navrata podsjetio na „tužnog viteza“ u svijetu parnih vjetrenjača. Jednom riječju: „idealist“ – dragi neizlječivi idealist. Izazov kojeg se svojski prihvatio, da „s krive strane rijeke“ rasplamsa plamen jedne profinjene drevne igre, sa mnogim svojstvima znanosti, umjetnosti, matematike, glazbe – a opet grube i okrutne, načinjene da se u njoj gladijatori uma nasite ushita imaginarne svjetine. Kao da je i sam koraknuo među crno-bijele figure, poput misionara šahovnice uporan i opčinjen, odlučio je još jednom otkriti i osvojiti svijet, stoljećima prije osvajan i otkriven, pa nanovo zagubljen. Kao čovjek s karizmom „čarobnjaka davnine“, iskoristio je tu svoju prednost (kad su mu neke druge, nesretnom igrom sudbine, grubo oduzete!) da lakoćom dopre do mladih i njihove vječne težnje – da se izraze.

Kako se baš šah našao ondje da načini mostove među svjetovima i nove svjetove među neboderima koji su toj djeci jedini zavičaj, neka ostane njihova posvećena tajna. „Imamo sve uvjete da stvorimo nove generacije Barbara!“, rekao mi je u žučnoj polemici o našem stvaranju boljeg svijeta, jedan drugi prijatelj, koji je tvrdio da ništa više u ovo naše doba „nema smisla“. Nikakav napor, težnja ili iskrena borba. Željko Brdal pronašao je svoj smisao u nastojanju da bude najbolji profesor u školi, najbolji otac svom djetetu, najbolji suprug ženi koju voli i najsretniji šahovski trener na svijetu. Zlobnici će reći da su to „Sizifova posla“ i da svijet obično nađe načina da umiri svoje odveć revnosne sinove. U svakom slučaju, ovaj čovjek je kao i većina neshvaćenih književnih junaka na koje me podsjetio, na najboljem putu da uspije u svom naumu; od jednih osporavan i ismijavan, od drugih, čija je pozornost vrijedna svake žrtve: cijenjen i prihvaćen kao istinski junak našeg varljivog doba. Vjerujte, nije ovaj čovjek bez mane i ponekad je do zla boga zahtjevan u svojoj upornosti, da ostvari svoje zamisli. (Tko ne vjeruje, neka dođe zaviriti u moj mail-sandučić!) Ponekad mu u svemu nedostane taktičnosti, pa se jezikom oštrim poput sablji iskovanih u Damasku, obruši na kojekakve strukture u školstvu i šahovskoj organizaciji, imenujući zatišje ili potpuni izostanak šahovskog rada u školama kao – „šahocid“. Hvala Bogu pa ja nemam te njegove smjelosti, jer sam i za puno benignije kovanice upoznao, u dolby-stereo izdanju, razne „kuke i motike“, osporavanja i kritike.

Sreća pa više ne živimo u doba kad se u gradu „s prave strane rijeke“, zbog nesmotrene riječi i napisa gubila glava ili svršavalo onkraj bodljikave žice. Svatko danas ima pravo na prihvatljiv način iznijeti svoje viđenje, ponuditi svoje organizacijske modele ili opstruirati i blatiti po volji, sve živo na što naiđe. Svijet šaha, šahista i šahovnice nije nipošto od toga izuzet. I lovci na vjetrenjače naiđu ponekad na sretne saveze. Jedno od takvih moglo bi se nazvati i savezništvo koje je profesor Brdal sklopio s tvrtkom „Mikronis“, jednom od vodećih na tržištu prijenosnih računala i ine informatičke opreme. Tako je jedno natjecanje pod predugim nazivom „Pojedinačno šahovsko prvenstvo Osnovnih škola Novog Zagreba“, dobilo puno probojniju i zvučniju inačicu: Mikronis kup. Još bolje od toga zvučala je činjenica da će taj ambiciozni šahovski događaj biti kvalitetno pokriven nagradama, iz najuže sfere interesa prosječnog osnovnoškolca. Bauk kruži nad Europom – bauk apatije! Oprostite što sam se na ovakav način poigrao prvom rečenicom iz nezaobilazne crvene Marxove brošurice. Htio sam naime, podvući kako će današnjih dana „organizatorima“ biti sve teže, šahovskim organizatorima napose. U duhovitom crtiću o „muzikalnom žapcu“, očajni organizator je, da napuni salu morao pribjeći napisu „besplatno pivo“ i naravno – požalio! Da ne karikiram previše, uzmite bilo koju svibanjsku subotu, u bilo kojem gradu i pokušajte u bilo kom sportu privući više od 60-70 klinaca. Zašto? Zato jer tada mame i tate mahom slave te i te godišnjice mature, bratići i sestrične imaju pričesti i krizme, a oni koji nemaju idu na vjeronaučne pripreme, rijetki sretnici ukradu neki mirni vikend pa odu do omiljene morske uvale, a brojni drugi pretovareni obavezama, bijedno protrate svoj djelić slobode u vječnoj jurnjavi od robnih centara, kroz 10 semafora, do parkinga ispred zgrade. Zato danas šahovskim organizatorima ne idu na ruku ni jesen ni proljeće. Kalendari kadetskih liga, otvorenih turnira, državnih prvenstava, Svetih Filipa i Jakova, Novih Vinodolskih i Bjelolasica između kojih treba skoknuti u Dom sportova, Sisak, Dugo Selo, Krapinu, Štrigovu, Đurđevac i gdje sve ne; ti kalendari jednostavno ne ostavljaju puno prostora za „još nešto“, nešto što svakako nedostaje na ovim prostorima.
I sam sam, priznajem, tražio način da se nekako ispričam, da ove godine ne sudjelujem na Mikronis kupu kao glavni sudac, jer me život počeo žvakati i pljuckati kao južnjački duhan u spotu Rednexa „Cotton Eye Joe“. Na kraju sam popustio, riskirajući da me „rastrgnu vjetrine događaja“ i čak nagovorio svog najboljeg prijatelja među šahovskim sucima, državnog suca Slavka Bejuka, da mi pomogne odsuditi događaj, za kog sam lani u nastupu dragosti rekao da će ga pohoditi preko stotinu klinaca. (Mogao bih se sada poslužiti retorikom ministra Šukera, da „nitko nije mogao znati da će doći kriza“. Zar doista?).

Te subote sam i ja imao turnir, „Gospodar svibnja“, dan kasnije trebalo je ići u Štrigovu na 5. i 6. kolo 1. Kadetske lige –centar. Dan prije smo imali Dan škole i malo finale „Proljetnih izazova“ – dakle, alibija „kao blata“. Nešto mi ipak nije dalo da budem „gad“ i ostavim na cjedilu čovjeka, za kog su me već dobronamjerni upozoravali da ga se klonim, jer ima na čelu znak: nesreća. Sve sam to stavio na „ignore“ i ipak odlučio poći u najšahovskiji kvart u ovom dijelu svijeta.
Slavko Bejuk i ja krenuli smo iz Rovišća u pola 7, zbog mog opsesivno-kompulzivnog straha od kašnjenja. Na „Glazbenom horoskopu“ svirala je „Lady“, a u Kraljevcu mi je preko puta prešla nečija umiljata crna mezimica, što je značilo toplo-hladnu kombinaciju predskazaja. (Još će ispasti da sam užasno praznovjeran!) U Dugave smo stigli u 7.44 h, što je apsolutna sramota čak i za vozača početnika, jer naš župnik, primjerice, istu razdaljinu prevali za 48 minuta, a svatko tko ne vozi starog dajca – barem unutar sata. Al’ dobro! To je samo jedna od nekoliko mojih mana. Kad smo ušli u 1. OŠ Dugave – ostali smo paf! Njeno veličanstveno predvorje bilo je urešeno stotinama šahovskih ukrasa, slika i znakova. Trud koji je pri tom uložen – odavao je sate i sate jednog zajedništva koje je ovaj prostor pretvorilo u istinski šahovski hram. Voljeli ili ne voljeli da nam „slijepi profesori“ ili „samouki treneri“ pred nosom drže lekciju kako se voli, uči i prenosi s naraštaja na naraštaj ova čudesna igra – moramo bar na tren ostati zadivljeni i reći: svaka čast! Tko nikada nije nacrtao i izrezao iz kartonskog papira jednog jedinog skakača ili damu – neka pokuša. Ovako nešto, kad su osnovne škole u pitanju, jedinstveno je čak i u svijetu. Mogu samo reći da je to nešto najšahovskije što sam vidio u zadnjih nekoliko godina, a proputovao sam dosta.

Tko god ušao ovamo i zaigrao na jednoj od pedesetak složenih garnitura, osjetit će nešto od „magije šaha“. I najsumnjičaviji će roditelj kad dovede dijete ovamo na trenutak zastati zadivljen. Na ovom mjestu je progovorila je čista ljubav za šah i svakog je unutra barem malo dotakla. Ja se rijetko naježim od samih vizualnih događaja, osim ako netko pri tom ne pusti „One“ od grupe U2, no koračajući kroz ovaj Brdalov šahovski hram, osjetio sam nešto poput velebne sjene piramida. Nešto nadsmrtno i neuništivo, prošlo me pri tom, ostavljajući pri tom svu onu ranjivu mekoću ljudskog tijela da u sebi traga za svojim prvim iskonima i ishodištima. Što se mene ticalo – ovaj dan bijaše dar. Nitko ne zna koliko je pripremnih razgovora, elektronskih upita i prijateljskih obraćanja prethodilo turniru. Mene je od svega toga „zakačio“ samo dio te komunikacije. Čitav događaj planiran je mjesecima unaprijed, pravilnik pažljivo sastavljan i popravljan, a lista potencijalnih sudionika osvježavana i dopunjavana. Možda će čitavu atmosferu završnih priprema oslikati e-mail koji je profesor Brdal poslao skoro svim školama u Novom Zagrebu.

U prilogu su pojedinačni rezultati po kolima, statistike i konačan poredak > Download

REPUBLIKA HRVATSKA
I. OSNOVNA ŠKOLA DUGAVE
Školski prilaz bb, 10 020 Zagreb
ŠAHOVSKI TURNIR MIKRONIS KUP

Izvršni odbor Šahovske škole Dugave na svojoj sjednici održanoj 29. ožujka, 2010. godine, donosi

TURNIRSKI PRAVILNIK
Pojedinačnog šahovskog PRVENSTVA
Osnovnih škola Novoga Zagreba
Školska godina 2010.

I. OŠ Dugave, 17.05.2008.
Utrine, Dugave, Travno… davno jednom zavukla su mi se ta imena u lelujavi svijet perifernog pamćenja iz pjesme Johnya Štulića. Tko ne dođe onamo i ne vidi izbliza, teško će pojmiti o čemu je pjevao. Novi Zagreb, najveći «novi grad» u Hrvata, grad preko rijeke što je duhom i vizurom izmaknuo mašti svojih graditelja. Zahvaljujući jednom šahovskom entuzijastu, što ga je zlosretna ljudska sudbina učinila Homerom u tijelu Cezara, Novi je Zagreb postao mjesto gdje se uči, slavi, igra i voli šah. Profesor Željko Brdal, mnogima poznatiji kao autor povijesnih udžbenika, pokrenuo je i nadahnuo rijedak i neobičan fenomen rada s mladima u nas, koji bi se s pravom mogao nazvati «Dugavska šahovska bajka». Upoznao sam ga slučajno, iako će zakleti sljedbenici teorije svrhovitih slučaja reći da čiste slučajnosti u našem svijetu nema, kad se sa ženskom šahovskom ekipom plasirao u finale državnog školskog natjecanja u Poreču 2005. «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu», uskliknuo je tada. Kakav velebni optimizam, čovjeka koji je praktički slijep. Sve moje predodžbe o slijepim ljudima što samuju na okrajcima događaja, blagujući obilja nezamjetna nama što koračamo u žurbama, obilja mirisa, zvukova i unutrašnjih boja, promijenile su se u hipu. Ovaj čovjek se nije mirio s novim poretkom stvari, u kome bi trebao uzmaknuti ili žalovati nad nesrećom što ga je snašla.

Kao samouki trener iz provincije, srećući na natjecanjima nadarenu djecu iz Zagreba, uvijek sam se pitao kako to da ih sve do jednoga znam po imenu. Igrajući poneki meč u Domu športova, lako je bilo zamijetiti taj nesrazmjer između broja malih šahovskih šegrta i ogromne populacije osnovaca što je obitavala u metropoli. Šahovska masovnost, sa svime što ona donosi, bijaše i onda i sada našem glavnom gradu nepoznata pojava. Ima Zagreb Ivekoviće, malog Vučića, Greba, Blažeke i Petru Kruljac, ima Zagreb Vršeka, Starčevića i Rukavinu, Čupića, Majera i malog Meglića, (neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavio) ima i osvojenih titula i prvenstava i pehara, ali masovnosti nema. Nema je jer mu nedostaje ljudi kakav je profesor Brdal. Reći ćete, pa Zagreb ima ove godine prva dva mjesta u juniorskoj ligi! Da, ima ih, zahvaljujući obiteljskom fenomenu Ivekovića i udruživanju energije djece koju je svojedobno stvorila «Caissa», Ericsson i HAŠK. Uvijek će se naći 4 genijalca koja će popuniti 4 ploče najboljeg zagrebačkog kluba i ta će zg-repka lako osvojiti jedan od pehara. Ono o čemu govorim je da Zagrebu nedostaje šahovska piramida. Dvije tisuće solidnih početnika dalo bi 500 četvrtokategornika, 200 trećekategornika, 100 drugokategornika, 20 prvokategornika i 10 majstorskih kandidata i barem dvojicu extra-talenata kalibra Jurice Srbiša. Znate li kako bi tada izgledala juniorska prvenstva Zagreba?

Ako se pitate kojim pravom ja govorim o stvarima koje nadilaze moju maštu, znanje i utjecaj, reći ću ovako. U selu gdje nikad nije bilo šahovskog kluba osnovao sam klub za rad s mladima 2003. godine. 2007. smo ušli u 1. Juniorsku ligu. 2008. smo se popeli na pobjedničko postolje, kao 3. ekipa 1. lige. Škola u kojoj radim ima nešto više od 800 učenika, od čega ih je 30% doselilo sa Kosova. Djeca s kojom radim žive u selima i zaseocima kojih nema na kartama, pa ipak smo na školskim natjecanjima od 2005. do danas osvojili dva srebrna i jedan brončani pehar. Uspjeli smo u tome jer nas je na početku krenula stotina, jer smo voljeli i vjerovali u šah. Uspjeli smo jer smo imali malu piramidu masovnosti i vrašku upornost nadmetati se s najboljima. Nije mi namjera ovdje veličati ili do neba uznositi svoj rad, već reći Zagreb u školskom šahu sve manje postaje ozbiljna konkurencija. «Vratimo šah u škole», vapaj je koji sam čuo već nekoliko puta u raznim varijacijama. Profesor Brdal je u svoju školu vratio šah, potaknuvši i svoje susjede da učine isto. Ne tako davno zarekao sam se da neću pričati i polemizirati o šahu. Najbolji argumenti u carstvu tih vječitih prijepora su ljubav i rad. Odlučio sam šutjeti i raditi, održavati mali šahovski svjetionik na Bilogori gdje je već godinama bio samo mrak. Odlučio sam urediti mali šahovski hram i u njemu sačekivati nova i nova dječja lica. Odlučio sam u svemu biti na pomoći svim entuzijastima i prijateljima. One velike, reprezentativne domete treba prepustiti velemajstorima i čarobnjacima igre. U jednom velikom i uređenom svijetu svatko treba nastavati svoj dio piramide i činiti najbolje što može. Tako ja vidim sebe u svijetu čudesne igre. Ove godine me je profesor Brdal pozvao da sudim «Mikronis kup», otvoreno prvenstvo osnovnoškolaca grada Zagreba. Prihvatio sam taj poziv kao čast i izazov. Iskreno, bio sam znatiželjan vidjeti izbliza to malo šahovsko čudo. Isto tako, osjetio sam da se od mene očekuje da budem i nešto više od jednog državnog suca sa A-licencom.

Čim sam dobio Pravilnik turnira, vidio sam da je dobro osmišljen i lijepo isplaniran u svim segmentima. Odabir Mikronisa kao pokrovitelja turnira bio je pun pogodak. Organizator je osigurao stotinjak predmetnih nagrada, 12 medalja i poklon za svakog sudionika. Svaki osvojeni bod jamčio je 1% popusta pri kupnji nekog iz bogate ponude mikronisovih proizvoda. U doba kada nam stalno trebaju informatičke komponente i oprema, to je bio pun pogodak. Sala za igru bila je više nego lijepa i prostrana, a ambijent je zračio nečim iz antičkog doba. Kad netko noć prije postavi i uredi dvoranu za 100 sudionika, u prostoru gdje se inače ne igra šah, onda tome svakako treba skinuti kapu. Nehotice sam u sebi usporedio Mikronis kup sa svojim Gospodarima mjeseca i vidio niz stvari koje zaslužuju pohvalu. U samoj organizaciji uz sveprisutnog profesora Brdala sudjelovale su profesorice Tubikanec i Čurić, školski domar Dalibor , spremačice teta Anđa i teta Marica i dvadesetak učenika. Sve je funkcioniralo kao dobro organizirani šahovski mravinjak. Osiguran je razglas, projektor, platno i sva potrebna informatička oprema. Prostor za okrjepu, sa nekoliko vrsta čokoladica i slastica, sokovima bio je blizu i dostupan svima. Noć prije događaja svi su podaci o sudionicima, uključujući i školu, razred i nadnevke rođenja bili dostupni već dan ranije, tako da nije bilo uobičajene gužve i nervoze kod unosa. Djeca iz Novog Zagreba, pristizala su puna vedrine, energije i temperamenta. Opazio sam neprocjenjivo bogatstvo različitosti među njima. Njihovi roditelji i djedovi došli su ovdje iz raznih zavičajnih sredina naše domovine i sve to uklopili u jedan novi identitet, sačuvavši neki svoj osobni pečat. U tome je tajna Novog Zagreba. Promatrajući velike crno-bijele slike njihovih branitelja i brigada iz Domovinskog rata, sa svih hrvatskih bojišnica – prošli su me trnci. Koliko je ovdje domoljublja, prkosa i ponosa. To doista treba vidjeti izbliza. Na kraju se okupilo 72 igrača, među kojima je bilo šesnaest djevojčica, a najmlađa Stojanović Tea učenica je 1. razreda. Očekivao sam podosta nevolja s velikom grupom početnika, uporabom sata, poznavanjem pravila. Djeca su međutim, vrlo brzo pohvatala konce turnira, sjedanje na mjesto prema parovima s projekcijskog platna, namještanje sata i reklamaciju nepravilnosti. Začudo, bilo je veoma malo intervencija. Na svakom stolu bio je formular za prijavu rezultata sucima, što mi se u prvi mah učinilo nepotrebnim, ali su moja 2 mlada pomoćnika za računalom (pokazalo se da su odlični znalci swiss perfecta) lakoćom izlazila na kraj s njima. Kad sam već imao na raspolaganju razglas, iskoristio sam tu pogodnost da ih ohrabrim u njihovoj velikoj želji za uspjehom, za pobjedama i prvim medaljama. Osim nekolicine iskusnijih, većini je ovo bio prvi susret sa svijetom šahovskih turnira i želio sam da osjete svu njegovu magiju i da im ostane upamćen u što ljepšem svjetlu. Na kraju se dogodilo obostrano: taj šahovski događaj će i meni i njima ostati u najljepšem sjećanju.

Do proglašenja pobjednika došli smo kao u nekom snu. Umjesto da se nagrade trojica ili petorica, kako to obično biva na ovakvim turnirima, oko sudačkog stola stali su svi. Svaki sudionik je dobio diplomu, veliki plakat za uspomenu i privjesak sa šahovskom figuricom kao nagradicu. Mene je osobno dopala crna kraljica. Uz onih 12 medalja, pobjednici su dobili i torbe, zvučnike, miševe za računalo, usb-stickove i razne lijepo upakirane informatičke sitnice. Posljednji i pretposljednji igrač također su dobili predmetne nagrade, ali i pljesak, lijep veliki pljesak. Mikronis kup osvojio je Tomislav Ovčarić, učenik 6. razreda I. OŠ Dugave. Profesor Brdal opisao ga je kao «talent koji želi raditi». Sretnog li trenera koji u zlatnom rudniku sretne mladosti pronađe takav nebrušeni dijamant. Kad je turnir završio, ekipa domaćina je zajedno s profesorom, domarom i dvjema profesoricama u ciglih pola sata spakovala garniture i satove, pospremila stolove i uklonila sve tragove da je ondje čitavo subotnje prijepodne boravilo stotinjak osoba. Polet koji su pri tom iskazali govorio je da im to nije bila osobita teškoća. Otišao sam tog dana iz Novog Zagreba pun dojmova i dugo ću pamtiti taj Mikronis kup, profesora Željka Brdala koji je zadnji napustio školu i polako prelazio cestu pridržavajući se za ruku jedne strpljive kolegice. To je primjer hrabrosti i energije, ovako koračati kroz život. Pitao sam se koliko bih ja učinio na njegovom mjestu, a on na mome i zastidio se čuvši u sebi odgovor.

ZANIMLJIVOSTI:
• Iako smo odlučili blaže kazniti prvu zvonjavu mobitela, za vrijeme cijelog turnira djeci se nije oglasio ni jedan. Jedan dječak me pozvao upitavši smije li na tren zaustaviti sat jer je zaboravio javiti mami da je otišao na šah.
• Mario Stanić iz Ericssona bio je jedini igrač 1. A Kadetske lige centar. U početku turnira bio je pravi hit, jer se kao učenik 2. razreda probio na prve stolove među osmaše i sedmaše. Na turnir ga je doveo tata rekavši da ih je poslala učiteljica. Kad sam malca upitao je li čuo za poznatog nogometaša Maria Stanića, rekao je da nije.
• Na mnogima šahovskim satovima koje sam vidio ondje bila su nalijepljena raznobojna srca.
• Braća Marko i Milan Savić iz Trnskog osvojili su medalje u konkurenciji učenika od 1.-4. razreda. Dečki su blizanci, a u razgovoru s njihovom majkom saznao sam da treniraju u Domu športova. Nešto mi je reklo da zapamtim tu dvojicu dječaka. U njima bi mogli imati nasljednike šahovske braće Havaš.
• Domaćini iz I. OŠ Dugave osvojili su svih 6 medalja u konkurenciji starijih dječaka i djevojčica. Zato su gosti iz Trnskog osvojili 3 medalje u konkurenciji mlađih dječaka i djevojčica, a jedna je otišla u OŠ Brezovica.
• Čak 50 igrača osvojilo je 3 ili više % popusta za kupnju mikronisovih proizvoda.
• Nešto mi govori da će Mikronis kup 2009. godine okupiti preko stotinu sudionika i oboriti sve rekorde masovnosti osnovnoškolskih natjecanja koje naš glavni grad ima u novije doba.

Sve o Mikronis Kup 2008 > Download