Utrine, Dugave, Travno…davno jednom zavukla su mi se ta imena u lelujavi svijet perifernog pamćenja iz pjesme Johnya Štulića. Tko ne dođe onamo i ne vidi izbliza, teško će pojmiti o čemu je pjevao. Novi Zagreb, najveći «novi grad» u Hrvata, grad preko rijeke što je duhom i vizurom izmaknuo mašti svojih graditelja. Zahvaljujući jednom šahovskom entuzijastu, što ga je zlosretna ljudska sudbina učinila Homerom u tijelu Cezara, Novi je Zagreb postao mjesto gdje se uči, slavi, igra i voli šah. Profesor Željko Brdal, mnogima poznatiji kao autor povijesnih udžbenika, pokrenuo je i nadahnuo rijedak i neobičan fenomen rada s mladima u nas, koji bi se s pravom mogao nazvati «Dugavska šahovska bajka». Upoznao sam ga slučajno, iako će zakleti sljedbenici teorije svrhovitih slučaja reći da čiste slučajnosti u našem svijetu nema, kad se sa ženskom šahovskom ekipom plasirao u finale državnog školskog natjecanja u Poreču 2005. «Ja sam najsretniji čovjek na svijetu», uskliknuo je tada. Kakav velebni optimizam, čovjeka koji je praktički slijep. Sve moje predodžbe o slijepim ljudima što samuju na okrajcima događaja, blagujući obilja nezamjetna nama što koračamo u žurbama, obilja mirisa, zvukova i unutrašnjih boja, promijenile su se u hipu. Ovaj čovjek se nije mirio s novim poretkom stvari, u kome bi trebao uzmaknuti ili žalovati nad nesrećom što ga je snašla.

Kao samouki trener iz provincije, srećući na natjecanjima nadarenu djecu iz Zagreba, uvijek sam se pitao kako to da ih sve do jednoga znam po imenu. Igrajući poneki meč u Domu športova, lako je bilo zamijetiti taj nesrazmjer između broja malih šahovskih šegrta i ogromne populacije osnovaca što je obitavala u metropoli. Šahovska masovnost, sa svime što ona donosi, bijaše i onda i sada našem glavnom gradu nepoznata pojava. Ima Zagreb Ivekoviće, malog Vučića, Greba, Blažeke i Petru Kruljac, ima Zagreb Vršeka, Starčevića i Rukavinu, Čupića, Majera i malog Meglića, (neka mi oproste oni koje sam slučajno izostavio) ima i osvojenih titula i prvenstava i pehara, ali masovnosti nema. Nema je jer mu nedostaje ljudi kakav je profesor Brdal. Reći ćete, pa Zagreb ima ove godine prva dva mjesta u juniorskoj ligi! Da, ima ih, zahvaljujući obiteljskom fenomenu Ivekovića i udruživanju energije djece koju je svojedobno stvorila «Caissa», Ericsson i HAŠK. Uvijek će se naći 4 genijalca koja će popuniti 4 ploče najboljeg zagrebačkog kluba i ta će zg-repka lako osvojiti jedan od pehara. Ono o čemu govorim je da Zagrebu nedostaje šahovska piramida. Dvije tisuće solidnih početnika dalo bi 500 četvrtokategornika, 200 trećekategornika, 100 drugokategornika, 20 prvokategornika i 10 majstorskih kandidata i barem dvojicu extra-talenata kalibra Jurice Srbiša. Znate li kako bi tada izgledala juniorska prvenstva Zagreba?

Ako se pitate kojim pravom ja govorim o stvarima koje nadilaze moju maštu, znanje i utjecaj, reći ću ovako. U selu gdje nikad nije bilo šahovskog kluba osnovao sam klub za rad s mladima 2003. godine. 2007. smo ušli u 1. Juniorsku ligu. 2008. smo se popeli na pobjedničko postolje, kao 3. ekipa 1. lige. Škola u kojoj radim ima nešto više od 800 učenika, od čega ih je 30% doselilo sa Kosova. Djeca s kojom radim žive u selima i zaseocima kojih nema na kartama, pa ipak smo na školskim natjecanjima od 2005. do danas osvojili dva srebrna i jedan brončani pehar. Uspjeli smo u tome jer nas je na početku krenula stotina, jer smo voljeli i vjerovali u šah. Uspjeli smo jer smo imali malu piramidu masovnosti i vrašku upornost nadmetati se s najboljima. Nije mi namjera ovdje veličati ili do neba uznositi svoj rad, već reći Zagreb u školskom šahu sve manje postaje ozbiljna konkurencija. «Vratimo šah u škole», vapaj je koji sam čuo već nekoliko puta u raznim varijacijama. Profesor Brdal je u svoju školu vratio šah, potaknuvši i svoje susjede da učine isto. Ne tako davno zarekao sam se da neću pričati i polemizirati o šahu. Najbolji argumenti u carstvu tih vječitih prijepora su ljubav i rad. Odlučio sam šutjeti i raditi, održavati mali šahovski svjetionik na Bilogori gdje je već godinama bio samo mrak. Odlučio sam urediti mali šahovski hram i u njemu sačekivati nova i nova dječja lica. Odlučio sam u svemu biti na pomoći svim entuzijastima i prijateljima. One velike, reprezentativne domete treba prepustiti velemajstorima i čarobnjacima igre. U jednom velikom i uređenom svijetu svatko treba nastavati svoj dio piramide i činiti najbolje što može. Tako ja vidim sebe u svijetu čudesne igre.

Ove godine me je profesor Brdal pozvao da sudim «Mikronis kup», otvoreno prvenstvo osnovnoškolaca Novoga Zagreba. Prihvatio sam taj poziv kao čast i izazov. Iskreno, bio sam znatiželjan vidjeti izbliza to malo šahovsko čudo. Isto tako, osjetio sam da se od mene očekuje da budem i nešto više od jednog državnog suca sa A-licencom. Čim sam dobio Pravilnik turnira, vidio sam da je dobro osmišljen i lijepo isplaniran u svim segmentima. Odabir Mikronisa kao pokrovitelja turnira bio je pun pogodak. Organizator je osigurao stotinjak predmetnih nagrada, 12 medalja i poklon za svakog sudionika. Svaki osvojeni bod jamčio je 1% popusta pri kupnji nekog iz bogate ponude mikronisovih proizvoda. U doba kada nam stalno trebaju informatičke komponente i oprema, to je bio pun pogodak. Sala za igru bila je više nego lijepa i prostrana, a ambijent je zračio nečim iz antičkog doba. Kad netko noć prije postavi i uredi dvoranu za 100 sudionika, u prostoru gdje se inače ne igra šah, onda tome svakako treba skinuti kapu. Nehotice sam u sebi usporedio Mikronis kup sa svojim Gospodarima mjeseca i vidio niz stvari koje zaslužuju pohvalu. U samoj organizaciji uz sveprisutnog profesora Brdala sudjelovale su profesorice Tubikanec i Čurić, školski domar Dalibor , spremačice teta Anđa i teta Marica i dvadesetak učenika. Sve je funkcioniralo kao dobro organizirani šahovski mravinjak. Osiguran je razglas, projektor, platno i sva potrebna informatička oprema. Prostor za okrjepu, sa nekoliko vrsta čokoladica i slastica, sokovima bio je blizu i dostupan svima. Noć prije događaja svi su podaci o sudionicima, uključujući i školu, razred i nadnevke rođenja bili dostupni već dan ranije, tako da nije bilo uobičajene gužve i nervoze kod unosa. Djeca iz Novog Zagreba, pristizala su puna vedrine, energije i temperamenta. Opazio sam neprocjenjivo bogatstvo različitosti među njima. Njihovi roditelji i djedovi došli su ovdje iz raznih zavičajnih sredina naše domovine i sve to uklopili u jedan novi identitet, sačuvavši neki svoj osobni pečat. U tome je tajna Novog Zagreba. Promatrajući velike crno-bijele slike njihovih branitelja i brigada iz Domovinskog rata, sa svih hrvatskih bojišnica – prošli su me trnci. Koliko je ovdje domoljublja, prkosa i ponosa. To doista treba vidjeti izbliza.

Na kraju se okupilo 72 igrača, među kojima je bilo šesnaest djevojčica, a najmlađa Stojanović Tea učenica je 1. razreda. Očekivao sam podosta nevolja s velikom grupom početnika, uporabom sata, poznavanjem pravila. Djeca su međutim, vrlo brzo pohvatala konce turnira, sjedanje na mjesto prema parovima s projekcijskog platna, namještanje sata i reklamaciju nepravilnosti. Začudo, bilo je veoma malo intervencija. Na svakom stolu bio je formular za prijavu rezultata sucima, što mi se u prvi mah učinilo nepotrebnim, ali su moja 2 mlada pomoćnika za računalom (pokazalo se da su odlični znalci swiss perfecta) lakoćom izlazila na kraj s njima. Kad sam već imao na raspolaganju razglas, iskoristio sam tu pogodnost da ih ohrabrim u njihovoj velikoj želji za uspjehom, za pobjedama i prvim medaljama. Osim nekolicine iskusnijih, većini je ovo bio prvi susret sa svijetom šahovskih turnira i želio sam da osjete svu njegovu magiju i da im ostane upamćen u što ljepšem svjetlu. Na kraju se dogodilo obostrano: taj šahovski događaj će i meni i njima ostati u najljepšem sjećanju.

Do proglašenja pobjednika došli smo kao u nekom snu. Umjesto da se nagrade trojica ili petorica, kako to obično biva na ovakvim turnirima, oko sudačkog stola stali su svi. Svaki sudionik je dobio diplomu, veliki plakat za uspomenu i privjesak sa šahovskom figuricom kao nagradicu. Mene je osobno dopala crna kraljica. Uz onih 12 medalja, pobjednici su dobili i torbe, zvučnike, miševe za računalo, usb-stickove i razne lijepo upakirane informatičke sitnice. Posljednji i pretposljednji igrač također su dobili predmetne nagrade, ali i pljesak, lijep veliki pljesak. Mikronis kup osvojio je Tomislav Ovčarić, učenik 6. razreda 1. OŠ Dugave. Profesor Brdal opisao ga je kao «talent koji želi raditi». Sretnog li trenera koji u zlatnom rudniku sretne mladosti pronađe takav nebrušeni dijamant. Kad je turnir završio, ekipa domaćina je zajedno s profesorom, domarom i dvjema profesoricama u ciglih pola sata spakovala garniture i satove, pospremila stolove i uklonila sve tragove da je ondje čitavo subotnje prijepodne boravilo stotinjak osoba. Polet koji su pri tom iskazali govorio je da im to nije bila osobita teškoća. Otišao sam tog dana iz Novog Zagreba pun dojmova i dugo ću pamtiti taj Mikronis kup, profesora Željka Brdala koji je zadnji napustio školu i polako prelazio cestu pridržavajući se za ruku jedne strpljive kolegice. To je primjer hrabrosti i energije, ovako koračati kroz život. Pitao sam se koliko bih ja učinio na njegovom mjestu, a on na mome i zastidio se čuvši u sebi odgovor.

ZANIMLJIVOSTI:
Iako smo odlučili blaže kazniti prvu zvonjavu mobitela, za vrijeme cijelog turnira djeci se nije oglasio ni jedan. Jedan dječak me pozvao upitavši smije li na tren zaustaviti sat jer je zaboravio javiti mami da je otišao na šah. Mario Stanić iz Ericssona bio je jedini igrač 1. A Kadetske lige centar. U početku turnira bio je pravi hit, jer se kao učenik 2. razreda probio na prve stolove među osmaše i sedmaše. Na turnir ga je doveo tata rekavši da ih je poslala učiteljica. Kad sam malca upitao je li čuo za poznatog nogometaša Maria Stanića, rekao je da nije. Na mnogima šahovskim satovima koje sam vidio ondje bila su nalijepljena raznobojna srca. Braća Marko i Milan Savić iz Trnskog osvojili su medalje u konkurenciji učenika od 1.-4. razreda. Dečki su blizanci, a u razgovoru s njihovom majkom saznao sam da treniraju u Domu športova. Nešto mi je reklo da zapamtim tu dvojicu dječaka. U njima bi mogli imati nasljednike šahovske braće Havaš. Domaćini iz 1. OŠ Dugave osvojili su svih 6 medalja u konkurenciji starijih dječaka i djevojčica. Zato su gosti iz Trnskog osvojili 3 medalje u konkurenciji mlađih dječaka i djevojčica, a jedna je otišla u OŠ Brezovica. Čak 50 igrača osvojilo je 3 ili više % popusta za kupnju mikronisovih proizvoda. Nešto mi govori da će Mikronis kup 2009. godine okupiti preko stotinu sudionika i oboriti sve rekorde masovnosti osnovnoškolskih natjecanja koje naš glavni grad ima u novije doba.

Vlado Karagić

Željko htjela bih te nešto zamoliti. Moja kći Nevena nastupa u Milijunašu pa skupljamo jokere ili jockere. Bi li joj ti htio biti jocker ili joker jocer za povijest? Nema problema – odgovorio sam svojoj kolegici, profesorici hrvatskog jezika Jeleni Erak. I tako je to počelo. No kako se bližio dan snimanja emisije priznajem da sam postao sve nervozniji i nesigurniji u svoje znanje povijesti. Vremenska i prostorna širina povijesnih događanja jednostavno je prevelika, pa ačk i za profesora povijesti.

A sve mi je češće kroz glavu prolazila mogućnost da kao profesor povijesti ne znam odgovor na pitanje iz mog područja, područja za kojeg svi očekuju da ja znam sve.

Što mi je to trebalo? Osramoti ću se javno, pred širokim gledateljstvom, svi će me zezati s pitanjem:Kako to nisi znao? No što je tu je. Dan D je stigao. Ili bolje rečeno večer. Nazvala me djelatnica HRT i rekla da je moja igračica prošla najbrži prst i da u slijedećih pola sata očekujem poziv, mora sve biti tiho, javljam se nakon drugog zvona! Možda joj neće biti potrebno znanje iz povijesti? Ali telefon je zazvonio. Bio je Tarik, a ostalo je povijest.

Od 05.- 30.09.2009. organizira se “Mjesec šaha” u Knjižnici Dugave.

PROGRAM:

10. rujna 2009. u 9 sati
LIKOVNA RADIONICA
Šah od papira, za učenike 3. raz. 1. OŠ Dugave

17. rujna 2009. u 18 sati
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Školska šahovska epidemija Željka Brdala, prof.

24. rujna 2009. u 18 sati
“SIMULTANKA” - majstorski kandidat i bivši učenik Škole šaha Dugave Vinko Zlomislić protiv “ostatka svijeta”. Prijava učenika osnovnih škola moguća u Knjižnici Dugave do 20. rujna 2009.

30. rujna 2009.
MINI TURNIR –  Šahist mjeseca za učenike Šahovske škole Dugave

Pozivam Vas da zajedno sa svojom kćerkom sudjelujete na Šahovskom mama turniru (mama i kći). Turnir će se održati u srijedu 27. svibnja 2009. godine u školskoj blagovaonici s početkom u 17:30 sati. Igrat će se po švicarskom sustavu u V. kola, a tempo igre je deset (10) minuta po šahistici. Voditelj turnira je profesor Željko Brdal, a sutkinja turnira je profesorica Ana Valčić. Budući da je I. OŠ Dugave eko škola upisnina na ovaj mama turnir iznosi najmanje dvadeset (20) PVC boca,a osim šahovskog poretka biti će proglašene i najbolje „PVC ekipe“! Koristim ovu priliku da pozovem i ostale članove Vaših obitelji da dođu na ovaj spektakl i svojim prisustvom uveličaju ovaj događaj.

Nadam se Vašem dolasku.
Rok za prijavu je petak 15.5.2009. godine na Zeljko.brdal@zg.t-com.hr

Sa štovanjem,

Ravnatelj:
Tomislav Cvitanović

Ekipna šahovska prvenstva osnovnih škola grada Zagreba – 21. stoljeće.

Poštovani čitatelji i čitateljice! Šahovske dame su ponovno na EP, a gle čuda:  Nisam niti jedan put čuo citat „kaj moramo pisati“!!!!!! Odličan znak, ali idemo redom. Sastav: Maja Perica (6a), Vita Čorluka (7c), Anamaria Pavlek (7b) i Luana Baraba (7c)!!! Kao i kod kraljeva i ovdje su Dugave zastupljene sa dvije ekipe – ekipa OŠ Frana Galovića nastupila je u slijedećem sastavu: Ema Ščulac (5a), Karla Bertolan (2b) i Karla Krasnić (2a).

Roditeljima hvala za dostavu,a mi idemo na izviještaj. Ako sam kod dečkiju napisao da mi je broj muških ekipa bio težak udarac ovo što se dogodilo kod djevojčica ravno je elementarnoj nepogodi. Naime u prvi mah su bile prijavljene četiri (f4) ekipe. No ubrzo su se pojavile još dvije, a za jednu od tih dviju kružila je priča da nema potrebnu prijavu. No srećom cure su ipak igrale. Šest (6) ekipa djevojčica od cca 100-tinjak mogućih ekipa je nadam se jasan pokazatelj organizatorima da slijedeće godine ovo natjecanje izbrišu ili nešto naprave da se to što prije omasovi!!!
Veliko hvala glavnom sucu Siniši Režeku na podacima i rezultatima koje možete skinut ovdje – download Prvenstvo.doc

KONAČAN POREDAK:

1. OŠ Retkovec
2. I.OŠ Dugave
3. OŠ Vugrovec Kašina
4. OŠ Dragutina Domjanića
5. OŠ Frana Galovića
6. OŠ Alojzija Stepinca

Voditelj:
Željko Brdal, prof.
Koordinator šahovskih škola Novoga Zagreba

Poštovani čitatelji i čitateljice! Evo naših dugavskih kraljeva ponovno na sceni. Ponovno smo na ekipnom grada. Ali ovogodišnja „šahovska scena“ je bitno drukčija. A i naša ekipa je što zbog gripe, a što zbog nogometa značajno oslabljena neigranjem Hrvoja Stojanovića (8a) i Kristiana Perše (8b), a i Filip je tek prizdravio. No što je tu je, idemo se probiti u finale.

Ekipa:
Tomislav Ovčarić (7b),  Miljenko Muha (2b), Filip Dumančić (8a), Petar Črnjević (7a) i Tonko Pale (7b).

Uz ekipu I. OŠ Dugave na ovogodišnjem EP grada nastupila je i ekipa OŠ Frana Galovića u slijedećem sastavu: Mislav Pohovski (5a), Zvonimir Šćulac (2b), Jan Pečnik Ivetić (2a) i Lovro Mance (2a).

Koristim priliku da se zahvalim „autoprijevoznicima“ roditeljima… No prije nego što vidimo rezultate htio bih Vas upoznati sa organizacijom ovogodišnjeg EP grada. Prvo mi pada na pamet prvotna verzija raspisa  u kojem stoji da se igraju tri skupine prednatjecanja (odlično), ali iz svake u finale ide samo prvoplasirana (premalo). Potom istina slijedi promjena u dvije prvoplasirane, ali se javlja nedostatak figura, slaba informiranost voditelja. Pohvalno je po meni prebacivanje odigravanja u školske prostorije. Jedna od zanimljivosti ovog natjecanja zasigurno su i tri direktora (skupina A) turnira na kojem sudjeluju „brojne“ školske šahovske ekipe! No najgore što mi se u mojoj šahovskoj voditeljskoj praksi dogodilo bio je broj od pet (5) ekipa u skupini A, isti broj se pojavioi u skupini B,a treća petica se odigrala u skupini C!!!! Smatram da je taj broj prerastao šahocid te da je ravan eutanaziji zagrebačkog školskog šaha.

Osnovni podaci:
Organizator(i): Savez učeničkih športskih klubova Zagreba i Zagrebački Šahovski Savez
Direktor turnira: PETRIĆ Damir
Glavni ili nadzorni sudac: REŽEK, Siniša FA
Sudac: PORTADA, Maroje NA
MJESTO: OŠ Matka Laginje, Laginjina 13, Zagreb

1. Kolo,  21.02.2009 u 08:30
1.1    OŠ Dragutina Domjanića    4,0 – 0,0    OŠ Frana Galovića
1    Medjurečan Fran    1 : 0    Pohovski Mislav
2    Medjurečan Edo    1 : 0    Šćulac Zvonimir
3    Babok Borna    1 : 0    Pećnik Ivetić Jan
4    Kosanović Alen    1 : 0    Mance Lovro

1.2    OŠ Markuševec    4,0 – 0,0    OŠ Bukovac
1    Šelendić Matija    1 : 0    Škrinjar Mateo
2    Šelendić Ivan    1 : 0    Potočki Ivica
3    Glavota Luka    1 : 0    Biškupec Ivan
4    Putak Karlo    1 : 0    Stipić Karlo

2. Kolo,  21.02.2009 u 09:30
2.1    OŠ Frana Galovića    0,0 – 4,0    OŠ Markuševec
1    Pohovski Mislav    0 : 1    Šelendić Matija
2    Šćulac Zvonimir    0 : 1    Šelendić Ivan
3    Pećnik Ivetić Jan    0 : 1    Glavota Luka
4    Mance Lovro    0 : 1    Putak Karlo

2.2    I OŠ Dugave    1,5 – 2,5    OŠ Dragutina Domjanića
1    Ovčarić Tomislav    = : =    Medjurečan Fran
2    Muha Miljenko    1 : 0    Medjurečan Edo
3    Dumančić Filip    0 : 1    Babok Borna
4    Črnjević Petar    0 : 1    Kosanović Alen

3. Kolo,  21.02.2009 u 10:30
3.1    OŠ Markuševec    2,0 – 2,0    I OŠ Dugave
1    Šelendić Matija    0 : 1    Ovčarić Tomislav
2    Šelendić Ivan    1 : 0    Muha Miljenko
3    Glavota Luka    0 : 1    Dumančić Filip
4    Putak Karlo    1 : 0    Črnjević Petar

3.2    OŠ Bukovac    3,0 – 1,0    OŠ Frana Galovića
1    Škrinjar Mateo    1 : 0    Pohovski Mislav
2    Biškupec Ivan    1 : 0    Šćulac Zvonimir
3    Stipić Karlo    1 : 0    Pećnik Ivetić Jan
4    Potočki Marko Mario    0 : 1    Mance Lovro

4. Kolo,  21.02.2009 u 11:30
4.1    I OŠ Dugave    4,0 – 0,0    OŠ Bukovac
1    Ovčarić Tomislav    1 : 0    Škrinjar Mateo
2    Muha Miljenko    1 : 0    Biškupec Ivan
3    Dumančić Filip    1 : 0    Stipić Karlo
4    Črnjević Petar    1 : 0    Potočki Marko Mario

4.2    OŠ Dragutina Domjanića    2,0 – 2,0    OŠ Markuševec
1    Medjurečan Fran    0 : 1    Šelendić Matija
2    Medjurečan Edo    0 : 1    Šelendić Ivan
3    Babok Borna    1 : 0    Glavota Luka
4    Kosanović Alen    1 : 0    Putak Karlo

5. Kolo,  21.02.2009 u 12:30
5.1    OŠ Bukovac    0,0 – 4,0    OŠ Dragutina Domjanića
1    Škrinjar Mateo    0 : 1    Medjurečan Fran
2    Potočki Ivica    0 : 1    Medjurečan Edo
3    Stipić Karlo    0 : 1    Babok Borna
4    Potočki Marko Mario    0 : 1    Kosanović Alen

5.2    OŠ Frana Galovića    0,0 – 4,0    I OŠ Dugave
1    Pohovski Mislav    0 : 1    Ovčarić Tomislav
2    Šćulac Zvonimir    0 : 1    Muha Miljenko
3    Pećnik Ivetić Jan    0 : 1    Dumančić Filip
4    Mance Lovro    0 : 1    Črnjević Petar

II. polufinalna grupa – KONAČAN POREDAK

1. OŠ Dragutina Domjanića
2. OŠ Markuševec
3. I.OŠ Dugave
4. OŠ Bukovac
5. OŠ Frana Galovića

Komentar voditelja:
Još uvijek sam pod dojmom „mizernog“ broja školskih šahovskih ekipa. Atmosfera je bila antimotivirajuća te se iskreno nadam da je to bilo „dno dna“. Možda su kraljevi podlegli atmosferi, ali činjenica da je jedan poraz „odnio“ plasman u finale i to je to. Sve tri prvoplasirane ekipe su to po mojoj procjeni zaslužile, ali to je šport. Ekipi Galovića ovo je prvo natjecanje izvan Dugava i njihov rezultat odraz je i neiskustva i njihovog početničkog karaktera. Već sada me je „strah“ koliko će biti ekipa šahovskih dama grada Zagreba, ali o tome više kada dođe vrijeme!

Finalna grupa – KONAČAN POREDAK

1. OŠ Ante Kovačića
2. OŠ Dragutina Domjanića
3. OŠ Ivana Meštrovića
4. OŠ Markuševec
5. OŠ Rudeš
6. OŠ Horvati

Voditelj:
Željko Brdal, prof.
Koordinator šahovskih škola Novoga Zagreba

Četvrtak, 02. travanj 2009. godine, I. OŠ Dugave, školska blagovaonica. PFP ZEPŠ su počele odmah u 14:00. Bačelić i Loje su počeli pripremati sve što treba od opreme: prijenosno računalo, projektor, dvije kile kojekakvih produžnih kabela, metar šahovskih ploča i figura, hrpu šahovskih satova, te printer. Nakon što je teta Marica dovela u red blagovaonicu krenula je najbolja redarska služba (Ban – Vogrinc) + fizička pojačanja i pretvorila prehrambeno okupljalište u šahovsko borilište. Informatička podrška EP bio je nezamjenjivi Hrvoje Grobelšek (8c) uz dva nova šegrta – Filip Loje (6b) i Luka Bačelić (6a), a tu je bio i sveprisutni domar Dalibor. Sve je posloženo, sve ukopčano, krenulo se provjeravati ekipe. I kada je sve trebalo početi nastao je programsko-ekipni-informatički problem koji je odgodio sam početak natjecanja. No i to je riješeno pa smo krenuli u natjecanje sa 13 ekipa uz sutkinju Anu Biti kojoj se ovim putem zahvaljujem na suđenju i pomoći u provedbi prvenstva.

No bez Programa  Swiss-Manager developed by Heinz Herzog ovakvo što u pet kola po švicarskom sustavu bilo bi jednostavno nezamislivo. Tempo od deset (10) minuta bio je sasvim dovoljan za sve partije jer kada su jednom krenuli u natjecanje učenici i učenice su „roštiljali“ svoje figure kao stolni nogomet. Ali ovdje bih istaknuo ekipe koje su zauzele prva mjesta kao one koji su igrali pažljivo i nisu nasjeli na „brzopotezni“ karakter natjecanja. Na prvenstvu je bilo pola početnika, pola polaznika Šahovske škole Dugave te mislim da je ovo bila dobra popularizacija šahovske igre, a što se najbolje vidi po rezultatima.

Rezultate po kolima možete preuzeti ovdje > Download – Izvještaj.doc

I na kraju konačni poredak ekipnog prvenstva je slijedeći:

1    7.b (17)
2    5.c (15)
3    2.b FG (13)
4    6.a (13)
5    2.a Nitro (10)
6    5.a (10)
7    6.c (9)
8    6.b (9)
9    3.a  (9)
10    5.b (8)
11    2.a Turbo (7)
12    3.bc (7)
13    2.c (4)

Voditelj:
Željko Brdal, prof.

Kao relativno dobrom poznavatelju kadetskog šaha odmah mi je zapelo za oko ime Magdalene Kujundžić (OŠ Trnsko). Koliko se sjećam, ta je djevojčica bila vrlo visoko na tablici ovogodišnjeg kadetskog prvenstva do 11 godina. Letimična provjera je to i potvrdila. Magdalena je ondje bila šesta s istim brojem bodova kao i 4. Roklicer Heike što dovoljno govori o njenoj kvaliteti. Njen pravi rejting 1701 te članstvo u ŠK Caissa i ŠK HAŠK-Mladost, odaje nam da je prošla zavidan stručni rad s nekim od trenera u Domu športova. I Miljenko Muha (1. OŠ Dugave) je bio u Šibeniku, kao član ŠK Ericsson-Nikola Tesla i postigao solidan skor od 50%, osobito za dječaka rođenog 2000. Njegova mama Mirela Mikić Muha, igrala je 2. ploču u 2. ženskoj ligi centar, također za ekipu „Ericssona“. Sjećam se njene napete partije protiv Ive Hlavač. Dječak je dakle, osim ozbiljnog i sustavnog rada s profesorom Margitićem u klubu, u prilici raditi i kod kuće. To je ponekad velika prednost. Frane Puklin (OŠ Gustav Krklec Travno) je član Caisse, ali nije bio na državnom kadetskom prvenstvu. Početni rejting 1600 odaje da je tek krenuo, mada i to zna zavarati.

3 od 66 ili 4,54% sudionika imalo je dakle člansku iskaznicu Hrvatskog šahovskog saveza. Blizanci Marko i Milan Savić iz Trnskog još nisu nigdje registrirani, ali mi se učinilo da netko s njima ozbiljno radi. U svakom slučaju, vrlo brzo ćemo to doznati. Svi ostali igrači bili su članovi školskih šahovskih družina, nekih aktivnih i već dokazanih, poput Šahovske škole Dugave, a nekih u onoj lijepoj početnoj fazi razvoja. Kako to već zna biti, kasnilo se s početkom jer je kasnila jedna ekipa. Dvije ekipe su došle u malčice okrnjenom sastavu, ali ni to nije utjecalo na turnirski sustav. Napokon se moglo krenuti s 1. kolom. Već na startu su oštro krenuli 1. nositelji, ekipa domaćina „Kraljevi“, a uz njih i „Dame“. Trnsko i Travno upisali su „petice“, pa su se te 4 ekipe odmah nametnule kao kandidati za pobjedničko postolje. Botinec i Sopot su s 3:3 ostali u zlatnoj sredini, a svi ostali na začelju tablice. Odmah sam ustanovio da suđenje na 30 stolova neće biti lak posao, jer ni mnogim voditeljima a ni većini kapetana nije bilo jasno kako unijeti rezultat u zapisnik. Bilo je nekoliko reklamacija nemogućih poteza, što je posve podnošljivo, a jedan je stariji voditelj koristio metode košarkaških trenera kraj aut-linije. Sve u svemu, preživjelo se.

Tablica nakon 2. kola, najavila nam je napetu trku između dvije ekipe. Svi ostali mogli su se još nadati nekom skoku prema 3. mjestu kog je držao Botinec. Disciplina u sali se malo popravila, u hodu smo rješavali male „sporne“ situacije, a i voditelji su djelovali puno mirnije.

3. kolo donijelo je rasplet na vrhu. Ekipa Trnskog se prilično lako i sigurno domogla ključne pobjede, pa je time pobjednik bio praktički odlučen. Dugavske „Dame“ su pobjedom nad direktnim konkurentom prestigle Botinec, a Travno je pobjedom protiv Utrina zadržalo priključak u borbi za 3. mjesto. Razmak od 3. do 9. mjesta bio je samo 2,5 boda, pa je s te strane turnir ostao neobično napet i zanimljiv. Kako je turnir odmicao, sudački posao je bio sve lakši, a djeca su brzo svladala „protokol“ prijave rezultata. Smirivanje voditeljskih emocija također je išlo u pozitivnom pravcu. Dugavske „Dame“ otrgle su vodećem Trnskom 2 boda, a „Kraljevi“ su s visokih 5:1 svladali Botinec. Travno je iskoristilo trenutak, pa je sa skromnih 3:3 protiv Sopota izbilo na 3. mjesto. Visoko su se vinuli i dugavski „Prinčevi“ pobjedom 5:1 protiv susjedne škole „Frana Galovića“.

Peto kolo donijelo je dugo očekivani rasplet. Ekipa Trnskog je „dodala gas“ i s visokih 6:0 otklonila bilo kakvu mogućnost preokreta. Dugavski „Kraljevi“ su sa 6:0 protiv Travnog tako samo potvrdili visoko 2. mjesto. U borbi za 3. našle su se „Dame“ protiv zahuktalih „Prinčeva“. Završna tablica na kraju je bila posve pravedna jer se osvojeni bodovi nisu kosili s meč-bodovima. Što se poretka od 4. do 7. mjesta, možda bi Bergerov turnir donio nekih pravednijih odstupanja. Dvije posljednje ekipe, su na začelju jer nisu nikoga pobijedile, a svi ostali su upisali barem po dvije meč-pobjede.

Kako su svi sudionici Dugave-opena dobili medalje, nitko nije otišao pokunjen, a mnogi su se u sebi zarekli da će se vratiti jači, puno jači. Organizator zbog kupnje tih medalja i ne samo zbog toga, zaslužuje svaku pohvalu, a u barem dvadeset obitelji iz Novog Zagreba će se ove zime igrati šah, pričati o njemu, tražiti računalne programe i adrese šahovskih klubova. To je najveća pobjeda Dugave-opena 2008. Profesor Brdal ispunio je novim i neobičnim detaljima rijedak mozaik svog šahovskog sna. Nisam ga stigao pitati, kako je u njemu morala odjekivati ta jeka bitaka, žamor glasova i suspregnutih šapata, uz zvuke 30 šahovskih ura. Na trenutke sam bio zaboravio na njega, iako je bio posvuda u sali, pomažući savjetima svojim malim organizatorima da sve ide kako treba. Za vrijeme najveće gužve pojavio se novinarski dvojac Večernjeg lista i zanimao se za zvijezde natjecanja, što je također vrlo pohvalno. Ekipne tablice često znaju sakriti vrijedna pojedinačna postignuća, pa pogledajmo i njih. Braća Savić i Miljenko Muha jedini imaju učinak 100%. Lovci na talente u zg-klubovima, svakako bi trebali pohitati u Trnsko i ponuditi članstvo nadarenim blizancima i ne samo njima. Još je ovdje djevojčica i dječaka koji bi u budućnosti mogli zasjati.

Zamjerke, zapažanja, bodlje, otrovne strelice? Bilo ih je doista malenkost, da nisu vrijedne spomena. Ponašanje igrača, voditelja i publike, na trenutke je izlazilo izvan granica fair-playa, ali nipošto u zloj namjeri. Mislim da nam je svima za ovakve događaje potrebna edukacija, ali da strpljivosti, tolerancije i dobre volje ima već u sasvim dobroj mjeri. Šah ponekad zna biti „incidentna igra“ i predmet višegodišnjih prijepora i tumačenja, ako se jasno ne postave i provode pravilnici i njegova važeća pravila. Jedan se dječak iz ekipe domaćina kasnije požalio na suca jer mu ovaj nije uvažio reklamaciju remija na temelju „20 šahova“. Njegov protivnik iz Trnskog tjerao je izloženog kralja u forsirani mat. Nasmiješio sam se na tu reklamaciju, rekavši „Igrajte dalje“. Nije bilo vremena za edukaciju ili brzi tečaj. Kasnije sam mu sve objasnio e-mailom, iako on i dalje ima dojam da je oštećen. „20 šahova mora biti remi?“ Ne mora. Mnoge su najljepše partije velikana imale puno šahova, a neke su „šetnje“ kralja ušle u legendu. Druga stvar bi bila neki „vječni šah“, gdje se opetovano (3 puta) ponavlja ista slika. Ali, dobro je. Važno je da djeca kritički promišljaju neke situacije na ploči i odluke suca. Meni osobno je to simpatično i obećavajuće.

Na otvaranju sam im rekao da su „oni duša ovog lijepog događaja“, a sudac samo vodič i ispomoć dok prolaze kroz njega. Sve što se u Dugavama tog petka događalo bilo je za njih i zbog njih. Brdala, Froutha, Karagića i ostale će neumoljivo prekriti sjene vremena. Ostat će djevojčice i dječaci rođeni u osvit novog stoljeća, koji će duboko i daleko segnuti u njegova tajanstvena prostranstva. Zamislite neki lijepi turnir u Novom Zagrebu 2078. godine gdje će oni nastupiti kao veterani, puni priča i uspomena o svojim šahovskim počecima. Šahovska igra sa svojim znanjima, tajnama i čarima, prenosit će se s očeva na sinove, djedova na unuke, prijatelja na prijatelje, sa starije braće na one mlađe, u neobjašnjivim permutacijama jednog duhovnog krijesa davnine, što se tisućama godina sjajio u očima znanstvenika, mudraca, svećenika i kraljeva. Šah je poput vatre, nešto najdavnije i najistinskije što se sačuvalo iz doba kada se nama ljudima ukazivao početak. Vrijedi ga igrati, razvijati i čuvati, poštujući sve one koji ga vole i potičući one koji će ga tek zavoljeti. Šah je jedan od najljepših načina da osjetimo svijet mira, punine i jedinstva.

Vlado Karagić

Kada na jednom relativno malom i prometno dobro povezanom prostoru postoji toliko osnovnih škola, onda je to izuzetna pogodnost za športske animatore i entuzijaste svih vrsta. Imati praktički na dlanu tisuće učenika, znači biti blizu pravom malom rudniku talenata. Treba ih samo privući, prepoznati i dati im priliku da se izraze. Po nekim statistikama, većina nadarene djece nije posve sigurna u izboru izvannastavnih, izvanškolskih i športskih aktivnosti, pa onda eksperimentiraju i tragaju, poneki i preveliki broj puta. Kada neki karizmatični voditelj, iskreno vjeruje u ono čime se bavi, ne posustajući pred preprekama i ne cjepidlačeći s formalnostima, sva je prilika da će privući nekolicinu takve djece, a sve dalje je povijest. Dalo bi se raspravljati je li produktivnije krenuti „odozgo“, pa s nekoliko potpisa i povelja između ministarstava i nacionalnih športskih saveza, pokrenuti preporod neke aktivnosti, ili stvari bolje i ljepše krenu „iznutra“ kad neki djelatnici škole poklone djeci svoje slobodno vrijeme, maštu, energiju i znanje. Kopka me pri tom pitanje, što bi se uopće dogodilo kada bi netko sutra naredio uvođenje dodatnog športskog predmeta u sve škole? Zamislite procvat gimnastike, atletike, rukometa, plivanja, šaha kakav bi nastupio nakon toga. Naravno, u začaranom krugu opterećenja i rasterećenja, nacionalnog obrazovnog standarda i situacije na terenu, u principu nam se događa možda 12-15% dobrih stvari ili lijepih športskih priča. Većina djece ostanu statisti, samo na korak od športskih programa, naoko dostupnih svima.

Zato je priča ili primjer kontroverznog profesora Željka Brdala, još zanimljivija, jer on prkoseći svemu što ga sputava (ponajprije svom invaliditetu) okuplja desetke djece „sada i ovdje“ ne čekajući neki sretni naputak iz kabineta gospodina ministra ili spasonosni saborski amandman, da se „masovnije krene“ raditi s mladima. Ni jedna kategorija stanovništva nije toliko spominjana, hvaljena ili osporavana, poput mladih, ni u koga se nisu toliko zaklinjali još od doba radnih akcija, sletova i velikih vođa, pa do danas. A svaka mladost donosi nešto novo, posrćući i posustajući u mijenjanju svijeta, mireći se i prihvaćajući ono što je neizbježno. Profesor Brdal odlučio je u svojoj školi dati priliku mladima da se šahovski izraze, a kroz to da komuniciraju, organiziraju, fotografiraju, kreiraju, zapažaju i otkrivaju sebe i svijet oko sebe. Kada je u tome uspio, odlučio je prenijeti taj plamen na škole oko sebe, na susjedne kvartove i oživjeti jedan drugačiji šahovski Novi Zagreb, iz kog bi, da mu samo malo pomognu „čarobnjaci i svećenstvo igre“, mogle niknuti brojne pobjedničke generacije i šahovska bajka poput one profesora Jurkovića iz Ravne Gore. Kada nešto započneš, važno je vjerovati i ustrajati, pa se onda dadu pomaknuti i planine. Kod nas je nemoguće pronaći 3 čovjeka koji bi zdušno podržali i prihvatili nečiji osobni športski projekt. Zato je svatko tko nešto pokušava, počesto usamljen, čudan, sumnjiv, osporavan, proglašen fanatikom, diletantom ili čime sve ne. Profesor Brdal, u jednom je svakako uspio: postići nepodijeljenu naklonost djece i roditelja, a onda i podijeliti šahovsku javnost kakav nam šah u školama danas treba. Kako nisam kompetentan da među svojim suvremenicima hvalim i izdvajam one najvrjednije, ili kudim i kritiziram neke druge, skloniji sam predložiti desetljetni moratorij na prijepore o „likovima i djelima“, pa prepustiti rezultatima, vremenu i mladim ljudima da kroz svoj šahovski i ljudski izražaj, obasjaju svijet nečem novim. Tu će se negdje objaviti i sama objektivna istina, tko je koliko učinio, žrtvovao i dao, za lijep, plemenit cilj. Eto, takvo pravo tražim za profesora Brdala i dvadesetak istinskih entuzijasta kakve Hrvatska danas ima. A sada o događaju… Čitajući raspis i pravilnik, malo mi je zapela za oko riječ „open“. Kako djeca s druge strane velike rijeke ne mogu nastupiti na njemu, možda bi primjerenija bila riječ „challenge“, ili neka od lijepih hrvatskih riječi za prvenstvo, natjecanje, sraz i sl. Netko bi zajedljiv u tome svakako mogao pronaći prigovor. S druge strane, za pohvaliti je temeljitost i dosljednost s kojom su upućeni pozivi školama Novog Zagreba. Pretpostavljam da ni jedna pri tom nije izostavljena.

Kako je prosinac u našim školama, osobito njegov predzadnji radni tjedan, prava mora poslova, zadataka i nestizanja, meni je termin opena bio krajnje nepovoljan, ali nisam imao srca odbiti profesora Željka, pa sam se ipak prihvatio suđenja. Dodatnu otegotnu okolnost predstavljao je naš školski sajam za čije sam pripreme morao potegnuti u Kutinu, jer nam je gospodin Šturlan kod ondašnjeg šahovskog kluba, velikodušno sredio posudbu velikog vrtnog šaha. Na mjesto događaja stigao sam 3 sata prerano, što se ipak pokazalo korisnim u sitnim detaljima priprema. Impresivna šahovska pozornica u predvorju I. OŠ Dugave, već se uvelike pripremala, profesor je poput rimskog vojskovođe izdavao posljednje zapovijedi domaru i ekipi volontera, šestaša, sedmaša i osmaša. Akustika tog prostora je izuzetna, a pod odmorima se onamo slijevala rijeka zvukova sa svih etaža lijepog objekta. Iako sam kao sudac sklon poštivati volju i viziju organizatora, slijedeći onu narodnu: “Veži konja gdje gazda kaže”, dopustio sam si ovaj put nekoliko sitnih prijedloga i revizija prvotne zamisli svog domaćina. To se ponajprije odnosilo na projekcijsko platno, smjer stolova za igru i administraciju turnira. Želio sam maksimalno pojednostaviti protok ljudi i informacija. Svi moji prijedlozi usvojeni su kao konstruktivni, što mi je znatno olakšalo zadatak. Djeca su na događaj pristizala u valovima, a simpatična mi je bila njihova razlika u dobi, jer bilo je tu i prvašića i osmaša. Ja sam usput sređivao liste s prijavama i unosio ekipe u program za suđenje. Prijavilo ih se 10, što je značilo da dolaze predstavnici 7 škola uz 3 ekipe domaćina. Da bih ispoštivao stavku pravilnika o “rejtingu opena”, dodijelio sam svakom učeniku rejting njegove škole.

Neke ekipe su došle s rezervama, a neke okrnjene odustajanjem igrača u posljednji tren. Među voditeljima sam odmah zapazio tajnika ŠK Zagreb, gospodina Nenada Froutha. Njegov dolazak dao je ovom događaju dodatnu „težinu“, a ja sam osobno priželjkivao da ću među nazočnima zapaziti i velemajstora Zlatka Klarića, kojeg iznimno cijenim i koji o šahu piše kompetentno i dubiozno, na način nepoznat većini današnjih komentatora i pisaca.